ART
ENI LIBOVIC: Fotografija i žene kao djelo u nastajanju
Vjerovatno vodeći fotograf slavnih na svijetu, Eni Libovic snima žene kao ličnosti već četrdeset pet godina. Svojom nepopustljivošću silno je doprinijela definisanju kanona savremenog fotografskog portreta i stvorila nezaboravne i izazovne fotografije kao što su one nagog Džona Lenona pored obučene supruge Joko Ono, tada petnaestogodišnje ,,Diznijeve” zvijezde Majli Sajrus i nage Demi Mur u poodmakloj trudnoći.
Nedavno je u svom fotografskom ateljeu u Njujorku Eni Libovic sa dugogodišnjom prijateljicom Glorijom Stajnem toplo razgovarala o snimanju koje su obavile zajedno.
Veličanstvena Eni Libovic, duge sijede kose, u crnoj košulji, sjetila se da je prošle godine pokazala Glorijin neuredni radni sto i rekla: ,,Ovo je tvoja pilotska kabina.”
– Mislim da je važno da te mladi studenti ili pisci vide kako radiš – dodala je.
Portret prikazuje osamdesetdvogodišnju Gloriju Stajnem, aktivistkinju i borca za prava žena, zadubljenu u misli pred kompjuterom i okruženu knjigama i papirima.
– Ovo je, naravno, najznačajnije mjesto za mene – rekla je Glorija Stajnem, ,,zato što tu pišem – ili ne mogu da pišem.”
Stajnem i Libovic (foto: Philip Montgomery za The New York Times)
Intimni portret Glorije Stajnem bio je prvi u nizu od nekoliko desetina novih fotografija žena istaknutih u politici, sportu, biznisu i kulturi koje je šezdesetsedmogodišnja Eni Libovic počela da stvara prošle godine kako bi obnovila svoj projekt ,,Žene” iz 1999, knjigu na kojoj je sarađivala sa svojom dugogodišnjom životnom partnerkom Suzan Sontag, preminulom 2004. godine.
– Knjiga je zaista odjeknula – kaže Eni, ,,ali projekt nikad nije gotov.”
Sedamnaest godina kasnije knjigom ,,Žene: Novi portreti” ona zajedno s novom mentorkom Glorijom Stajnem dopunjava istoriju – doseže do novih naraštaja gledalaca u novim formatima, a ne samo na odštampanom papiru. Eni Libovic je od januara na međunarodnoj turneji u deset gradova, a pojavljuje se ne samo u muzejima ili tržnim centrima nego i na istorijski bogatim pop-ap mjestima na kojima je publika pozvana da se pridruži ,,razgovornim kružocima” koje vodi Glorija Stajnem. Teme su raznovrsne, od seksualnog nasilja nad ženama u Sjudad Meksiku do iskustava žena u tehnološkom svijetu San Franciska.
– Zbog tih razgovora u grupama teku mi suze radosnice; radujem se što možemo to da radimo na izložbama – kaže Eni Libovic i dodaje da je novi nastup ,,demokratičniji” – ličniji je, više ispunjava, usredsređen je na ono što neko radi a ne na to kako izgleda.
Libovic snima žene kao ličnosti već četrdeset pet godina, a zarađuje, kako je jednom objavljeno, i do pet miliona dolara godišnje i po dvjesta pedeset hiljada od reklame. (Prije nekoliko godina imala je novčanih teškoća zbog nekih nepromišljenih zajmova.)
Poredeći ,,Žene” i sadašnji rad, rekla je:
– Prije sedamnaest godina s mukom smo pronalazile direktorke i predsjednice kompanija. Sada se čini da ima zaista mnogo žena na visokim položajima.
Foto: Vickie Flores
Govoreći o novim fotografijama žena iz prethodne knjige, istakla je:
– Željela sam da vidim Gloriju Stajnem stariju. Željela sam da vidim Misti Kopland, prvu crnu primabalerinu.
Eni Libovic uz velike teškoće obezbijedila je nekoliko minuta nasamo s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, koja ne voli da se fotografiše, prije nedavnog otvaranja izložbe u Frankfurtu.
Glorija Stajnem kaže:
– Ne možete gledati ove fotografije a da ne vidite pravu ljudsku raznovrsnost žena, neograničenu bilo kakvim zamislima o tome ko su žene i šta bi trebalo da budu.
Izložba je krenula iz Londona, a u svakom gradu dopunjavana je tek snimljenim novim portretima.
Zamisao o knjizi fotografija o ženama prvo je pala na pamet Suzan Sontag, s kojom se Eni upoznala 1989. kad ju je fotografisala. Kaže da se pripremila za susret s velikom književnicom pročitavši dvije njene knjige.
Sontagova ju je podstakla da se lati tog zamršenog posla i snimanja vrlo ličnih portreta.
– Znala sam da, ako želim da budem sa Suzan Sontag, moram da postanem bolja – bolji fotograf, bolja osoba – rekla je Eni Libovic.
Misti Kopland (foto: Annie Leibovitz)
Za obrazac je uzela koncept nemačkog fotografa Augusta Sandera o bilježenju ,,svih sfera života” i krenula je da pronalazi nastavnice, astronautkinje, sudije Vrhovnog suda, vlasnice farmi, žene iz visokog društva, prostitutke, sportistkinje.
Knjiga je, napisala je Suzan Sontag, prkosila tradiciji fotografisanja žena zbog njihove ljepote, a ne zbog njihove ličnosti. Nova knjiga dalje razvija taj stav.
– Slike žena moraju da sustignu slike muškaraca – kaže Eni Libovic.
Najveća razlika između portreta iz 1999. i današnjih jeste vidna samouvjerenost koju fotografiše.
Kada će smatrati projekt dovršenim?
– Žene su rad koji stalno napreduje – kaže Eni Libovic.
– Radiću te fotografije do smrti.
Izvor: nedeljnik.rs
