KOLUMNE
DRUGI PIŠU: Molim vas, samo me ostavite na miru, odavno ništa ne tražim
Foto: Shutterstock
Odavno ni od koga ništa ne tražim. Ni da me razumije. Ni da mi se nešto da.
Ne tražim ni to da neki shvate da sam u pravu što o nekim stvarima mislim kako mislim. Ni sama često nisam sigurna da li sam u pravu. I, sigurno je da ni nisam. Ko je uvijek u pravu?
Ne tražim ni da mi se pomogne. Ni da mi se vjeruje. Ni da me voli misleći da sam toga zaista uvijek vrijedna.
Stvar je u tome da sam umorna od traženja bilo čega, osim smisla da budem, da jednostavno budem u ostatku vremena koje mi se polako prosipa kroz prste.
Od svog sam doma napravila ostrvo s mostićem za one koji ne traže da budu više u pravu od mene. Ni manje. Za one koji poštuju tuđe mišljenje o nečemu i ostave mu da sam o tome premišlja kao što i on, barem se nadam da to radi, premišlja cijeli život.
Koji ne traže da im se prizna da su pravedniji, bolji ili razumniji.
Mostić je za one koji kao ni ja nisu uvijek sposobni biti pravedniji, bolji i razumniji jer ga sapliću svakakvi dani i iznenadne nove borbe.
Za one koje je život dovoljno ispretumbao da ne traže ništa osim da im bude sporazumno, bez previše popovanja, dozvoljeno da budu to što jesu, za što jedino još imaju snage biti.
Nemam više živaca za one koji sve znaju o tome kako bi trebalo ustrojiti svijet da svugdje bude mir a svom djetetu već u trećoj godini kupe pušku za rođendan.
Foto: adoptedlondoner.me
Ni za one koji mi opisuju susjedove mane, a sami su ih, kao i taj susjed, kao i ja, prepuni.
Ne mogu više trošiti svoje dragocjeno slobodno vrijeme na one koji žele samo da se samo oni slušaju, uvjereni da su njihovi problemi veći od bilo čijeg problema na svijetu.
Ni na one koji psuju televizor dok gledaju političare a sami ni na jedan protest nikad nisu otišli i na izborima uvijek zaokružuju ,,manje zlo” od dva zla, mada imaju više opcija.
Ni za one koji kupuju djetetu markirane stvari da bi bilo srećno. Ja to ne mogu jer ja kupujem lijekove da bi mi dijete bilo. Jednostavno bilo na ovom svijetu, pa sam nesposobna to razumjeti a mislim da se tu ni nema što razumjeti, ali svako neka svoje dijete odgaja najbolje kako zna.
Nemam strpljenja ni za one koji misle da se sve treba podrediti njima jer inače ne valjaš, koji ne razumiju da si opterećen do te mjere da nikad sebi ne možeš jednostavno dozvoliti da sjedneš i filozofiraš satima o svemu kad od tebe zavisi neko da ne bude ni gladan ni žedan, da ne bude boli u njegovom krhkom životu, da ne bude usamljeno kraj filozofiranja o smislu o svemu.
A najmanje za one koji ljude dijele u bilo kakve kalupe, uvjereni da je slika čovjeka njegov kalup a ne dobrota ili zloba kojom se obraća drugima.
Molim vas, samo me pustite na miru. Pustite me da budem, baš da budem još to malo ili malo duže, kako mi Bog da.
Priznajem. Nisam uvijek u pravu. Nisam ni uvijek dobra. Ne razumijem sve. O puno toga ne mogu pričati, kao što ne mogu razgovarati o nuklearnoj fizici jer je ne razumijem, jer me ne zanima.
Ja samo još imam snage za biti, za jednostavno biti. Ovo malo, ili malo duže. Još samo imam snage:
Da pišem jer se tako odmičem od bola, od nesavršenog svijeta, od nesavršene sebe.
Da vjerujem na način na koji vjerujem.
Da volim na jedini način na koji znam, na način na koje me rvanje sa prevrtljivim svijetom naučilo, jer jedino tako sve ovo dobija smisao.
Da brinem jer ne znam ne brinuti, makar i previše i nepotrebno. Makar pri tom bila autodestruktivna.
Da budem preosjetljiva jer ne znam biti manje od toga, mada sam svjesna koliko me to troši.
