MAGAZIN SLAJDER
SERGEJ ĆETKOVIĆ U OGLEDALU: Za pravu ljubav potrebno je puno sreće da je pronađeš i još više da je sačuvaš
Sergej u Areni 2013. godine (Foto: Zdenko Mlinar)
Gost u novogodišnjoj rubrici MNE magazina ,,U ogledalu” je Sergej Ćetković.
U godini iza nas ostavio je mnogo lijepih rima i versa, uspomena i nastupa. Upravo te rime i verse protkane posebnom emocijom, po kojoj je prepoznatljiv, čuće večeras publika ispred zidina Starog grada u Budvi.
Ovoga puta, MNE magazin donosi priču o Sergeju iz drugog ugla, , a emocija i iskrenost ostaju prepoznati i kroz njegove odgovore o djetinjstvu, prvom zarađenom honoraru, ljubavi, poslu, omiljenom putovanju, jelu, knjizi, filmu, razgovoru o Tesli i pjesmi njegovog života.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Na dane kada smo bili srećniji i bezbrižniji, neopterećeni politikom, lošom muzikom i milionima bespotrebnih informacija. Davali smo mašti na volju i bili kreativniji od današnje djece kojoj je tehnologija i 21. vijek oduzela dobar dio djetinstva, kreativnosti i otupila emocije. Uvijek se sjetim dana provedenih na brdu Gorica koje se nalazi blizu moje kuće, pravili smo nevjerovatne šatore sa pokretnim vratima i prozorima, pa onda uz dogovor da svako od nas donese nešto hrane pravili piknik i prepričavali strašne priče. Onda, čim bi sunce zašlo i pao prvi mrak bježali od straha svako svojoj kući.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Od kako znam za sebe uvijek sam radio i trudio se da sam zaradim svoj dinar. Još kao dijete sam sa svojim vršnjacima pravio male tezge na kojima smo prodavali naše rukotvorine. Crteže tadašnjih junaka, oslikavali kamenje, rezbarili drvene mačeve… Uvijek sam bio snalažljiv i kreativan. Kasnije, mog brata od strica i mene je pokojni djed Branko pametno motivisao da zaradimo, tako što bi nam dao farbu i četke u ruke da ofarbamo ogradu. Kada bi završili, onako ofarbanih lica i ruku očekujuci isplatu rekao bi nam da ograda ima dvije strane i da posao nije do kraja završen. Nakon isplate obično bi završili u nekoj poslastičarnici i prejeli se kolača.
Na čemu insistirate u poslu?
– Prije svega na poštenju. Danas se teško baviti bilo kojim poslom. Nekada vam nije bio potreban ugovor i pečat, dovoljan je bio stisak ruke i pogled u oči. Ljudi su držali do se sebe i poštovali riječ i dogovor.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Skoro sam pročitao knjigu Paola Koelja ,,biti kao rijeka” u kojoj možete pročitati njegova opažanja, iskustva i priče prikupljene tokom sedam godina njegovih putovanja po svijetu. Jako poučno, snažno i interesantno. Knjiga koja će vam otvoriti oči za mnoge stvari i olakšati pogled na život i ono što život donosi. Što se tiče filmova, preporučio bih nekoliko filmova baziranih na istinitim događajima poput ,,Big eyes – Velike oči”, ,,Joy”, ,,Women in Gold” o velikom slikaru Gustavu Klimtu i jednoj od njegovih najpoznatijih slika.
Koje jelo najviše volite?
– Veliki sam gurman i volim sve da jedem. Obožavam italijansku kuhinju, a što se tiče naše nacionalne kuhinje ne mogu da zamislim da makar dvaput godišnje ne pođem na podgoričke popeke i da u mom frižideru nema domaće pršute.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Puno sreće da je pronađeš i još više ljubavi da je sačuvaš!
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Nisam siguran da bi se mnogima sa moje liste svidjelo vrijeme i brzina kojom živimo. Ako bih mogao da biram, a zarad dobra čovječanstvu vratio bih Nikolu Teslu, koji je za mene bez obzira što se nije bavio muzikom, bio najveći umjetnik svih vremena.
Putovanje koje pamtite?
– Volim da putujem, jer na svako putovanje ponesem jedan kofer stvari, a vratim makar deset kofera slika i utisaka koje s’ vremena na vrijeme otvorim i ponovo oživim. Jedno od najljepših putovanja na kojima sam bio je put u Egipat i posjeta Kaira. Prvi susret sa piramidama je bio fascinantan i neponovljiv. Još uvijek pamtim sebe na kamili, na koju su me lukavi mještani bukvalno natjerali da sjednem da bi potom tražili novac za vožnju koju nisam niti želio, niti planirao.
Pjesma vašeg života je?
– Ako me pitate za pjesme koje sam ja napisao, reći ću da još uvijek pišem i stremim da iza mene ostane mnogo toga za pjevati i svirati. Od onoga što volim da slušam rekao bih, ,,Con te partiro ” od Andree Bočelija.
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva
