DRUŠTVO PREPORUKA
ISPOVIJEST BIVŠEG KOCKARA: Planirao sam da se ubijem, kao slučajno
Naš sagovornik, koji je želio da ostane anoniman, (identitet poznat redakciji nap.a.) za dvadesetak dana uspješno završava liječenje u Savjetovalištu za osobe sa problemom kockanja. Kada je, kako kaže, on uspio da se izliječi od ove bolesti, može svako. U kockarsku zavisnost se upustio kroz igru koja ga je umalo koštala života. Danas, na sreću, ovaj čovjek kaže kako uživa u životu!
– Uživam u svakom trenutku života! Ja sam srećan! Nikada ne bih prestao sa kockom da nijesam krenuo na psihoterapiju. Sad da mi kaže neko: „Pođi, igraj loto i dobićeš milion eura“. Rekao bih mu: „Neka, hvala.“– kaže bivši kockar.
On je siguran da ga kladionice i rulet više ne privlače. Kada se osvrne na period njegovog djetinjstva ne može da vjeruje da je ušao u svijet kocke već sa osam godina. Kao dječak je tada sa komšijom trčkarao radosno u kladionicu. Kroz igre su ispunjavali tikete, a iz tog doba pamti i prvi dobitak.
– Sjećam se da sam bio u sedmom razredu kada sam krizirao zbog nedostatka novca za kladionicu. Postao sam zavisnik. Preturao bih jastuke po kući, saginjao sam se ispod kreveta ne bih li zapazio neki euro – kaže on.
U srednjoj školi počinju da ga prate veći problemi. Povećao je sumu ulaganja u kladionice do desetak eura zbog čega je počeo da pozajmljuje novac od svojih drugara. A kada oni nijesu imali, domogao se ušteđevine njegovih roditelja. Taj novac je ulagao noću na rulet. Dobijao bi, kako kaže, 500-600 eura, a onda bi „pozajmicu“ krišom vraćao roditeljima.
Otprilike istim intenzitetom je nastavio kockanje i na početku studija. Pošao je u inostranstvo i prisjeća se da je kao brucoš za mjesec i po imao dobitak 1.500 eura. Svakoj seriji dobitaka dođe kraj, pa je takav ishod imala i ova. Naš sagovornik kaže da mjesecima nije dobijao, ali ga to nije spriječilo da ne dolazi više u kockarnice.
-Po pet-šest sati sam kockao. Normalne ljude sam izbjegavao. U društvu su mi bili samo kockari. Kada bih izašao sa djevojkom, držao bih telefon u ruci ispod stola i tako sam pratio rezultate. Ništa me drugo nije zanimalo – kaže bivši kockar.
Tada je počeo da pozajmljuje novac i od kamataša, 200 ili 300 eura. Pare su mu slali i roditelji za mjesec, ali ih je trošio iste sekunde kada bi ih dobio. S toga su dugovanja prema kamatašima rasla. Kada je dostigao dug na 2.000 eura nije mogao da se izbori sa tim. Požalio se roditeljima, ne pominjući, naravno, kamataše. Pomogli su mu. Obećao je da više neće kockati, ali je njegova riječ tada bila ograničenog roka. Za mjesec dana se vratio ruletu i kladionicama.
– Opet sam se zadužio i roditelji su saznali. Htjeli su da me se odreknu. To je bilo pakleno. Znate, dođete kući, svi su tu i ponašaju se kao da te nema. Sam sjediš u sobi…Bilo mi je preteško – kaže naš sagovornik.
Jedinu ljubav je tada i dalje vidio samo u kockanju. Priča nam kako je čak zakupljivao stan dnevno kako bi mogao da prati rezultate utakmica u miru.
– Bio bih sam u stanu. Uplatim tiket sa 100 eura i čekam dobitak od 2.000 –kaže on.
Kada nije dobijao opet bi kucao na vrata kamataša. Dugovao im je oko desetak hiljada eura nakon su počeli da ga ucjenjuju.
– Do sjutra da mi vratiš pare, inače ću doći kod tvojih roditelja i sve ću ispričati – prijetio mu je, kako kaže, jedan kamataš.
Ovakve neprijatnosti su trajale pola godine. Noći je provodio hodajući od jednog do drugog kamataša ubjeđujući ih da će im vratiti novac i da neće nigdje pobjeći. Kada je dug kod pojedinih narastao na 15.000 eura smatrao je da je sve gotovo. Tada je vjerovao da sebe jedino može spasiti ukoliko se ubije. Planirao je da sleti negdje automobilom kako bi svima djelovalo kao da je bio nesrećni slučaj. Dva najbolja drugara je upoznao sa svojom namjerom, ali su ga, na sreću, ubijedili da je novac moguće vratiti.
– Jedna osoba u mojoj familiji mi je kao roditelj zbog čega sam zatražio pomoć, ali da moji roditelji za to ne saznaju. Vratila mi je dug i uputila me na liječenje. Rekao sam sebi: ,,Ili ćeš da budeš propalica do kraja života ili ćeš se izliječiti” – kaže naš sagovornik.
Od 1. jula prošle godine on ne kocka. Priznaje da je imao kriznih momenata, ali da ih je uz pomoć terapije prevazišao. Uprkos tome što je pobijedio ovu bolest roditeljima još ništa nije rekao iako ima želju da to uradi. Plaši se da će ih, kako kaže, šokirati. Planira da im sve saopšti kada se oženi i osnuje porodicu.
– Reći im: „Znate li šta se dešavalo sa mnom prije nekolike godine..“ – kaže naš sagovornik uz osmijeh.
Ne kaje se zbog kockarskog perioda, jer smatra da je to za njega bila velika škola. Ko god ima problem zbog kocke, a želi pomoć ili savjet, svima je, kako navodi, na raspolaganju.
Mn.M.
(Tekst objavljujemo u okviru projekta ,,Reci NE svim oblicima zavisnosti“ podržanog od Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija)
