MAGAZIN SLAJDER
POLA VIJEKA SREĆE PORODICE IVANOVIĆ IZ BARA: Naš život je sudbinski
Novogodišnje priče su poput ukrasa na jelkama. I poljupci i nade. Želja za sreću i radost, sopstvenu i prijatelja. Ali i sjajna prilika za sjećanje. Maštovitiji povjeruju i u bajke. A možda one zaista i postoje?
Priča o lijepoj Njemici Marion Marie Luise Kalimanns iz Kelna i dr Žarku Ivanoviću iz Bara, koji slave pola vijeka bračne sreće i poštovanja u objema zemljama je poput dosanjanog maštanja. I liči na bajku.
Kao i prije pola vijeka, zasijaće životni prsten njihove ljubavi i ovog prednovogodišnjeg dana. Prije 50 godina, vjenčali su se u beogradskom hotelu ,,Moskva”. Sada će u hotelu ,,Sidro” u Baru njihovoj srećnoj luci, ponoviti svoju ljubavnu bajku, započetu prije pola vijeka. Ivanovići su stvarno neobični i posebni. Priča za sebe.
Život ove otmene porodice odvijao se u ambijentu u kojem su dominirale zgrade italijanskih graditelja, dvorci okrenuti ka moru. Kuću, na hridi, samo nekoliko metara iznad obale podno borove šume, djelili su sa uvaženom familijom Hrnjez.
I kod Ivanovića je sve bilo kao na dvoru. Pozlaćeno i kristalno posuđe, umjetničke slike i gobleni, vezeni bisernim perlama. Pažnju je skretao veliki sjajni klavir. Tada, možda i jedini u Baru.
Gospođa Persida, Žarkova majka, iz imućne i otmene porodice Čavić iz Travnika, pjevala je poznate arije, uz sopstvenu klavirsku pratnju. Pristanska djeca, ali i odrasli su se prikradali prozoru, i ,,u čudu” slušali njima tada nepoznate melodije. Klavir je kasnije doživio ,,neslavan” kraj. U jednoj od Žarkovih tinejdžerskih igara sa drugovima ,,zatrebala” im je klavirska dirka. Iščupali su je i nijesu mogli više da je vrate. Utihnula je muzika i pjesma njegove majke. Pjevala je i kasnije u posebnim prilikama i kada bi je ,,natjerali”…
Neobične su bile i priče o njenim djevojačkim putovanjima jahtom Jadranom i Sredozemnim morem, o balovima i damskim haljinama.
Žarkov otac Luka je bio šef prve željezničke stanice u Baru. Vozovi tada nikada nisu kasnili, a bila su samo dva. Šef je pauze koristio sa svojim željezničarima, a ne gradskim ,,prvacima” kojima je po porijeklu i obrazovanju pripadao. Kuće Ivanovića, kao ni Pristana, nažalost, danas više nema. Porušeni su zbog luke u kojoj se brodovi sada, istina, rijetko oglašavaju. I Marionin otac, gospodin Karl Heinnc Suthof, jedan od direktora njemačkog ,,Forda”, majka Elisabeth i brat Karl Heinnc junior i njihova mezimica Marion bili su otmena porodica. Kada je saznao za njenu ljubav, otac je zabrinuto na geografskoj karti tražio ,,gdje se nalazi taj grad Bar”, ali ga nije našao. Nisu bili presrećni kada im je saopštila da su njena zaljubljenost u kršnog Crnogorca i odluka o vjenčanju konačni, da će to biti uskoro u Beogradu, u Jugoslaviji, stotine kilometara daleko od Kelna. Ali poštovali su njenu odluku. Marion kaže da nikada nije zažalila što je rodni Keln, čiju svjetlost, naravno, nije zaboravila, zamijenila pristanskom idilom, i životom iz snova sa svojim Žarkom.
U to me je uvjerio njen osmijeh, u kojem se raduju i oči i srce. Sija radost!
– Naša ljubav je stvarno bila velika. Ma sve je bilo kao bajka – kaže Marion, i dodaje da je takav bio i njihov prvi susret.
– Sa prijateljicom sam ljetovala u hotelu ,,Južno more” u Sutomoru. Barski mladići su se nudili da pomognu oko kofera, ali ja sam bila ,,imuna” na njihovu ljubaznost – priča Marion.
Iste večeri u restoranu se pojavio ON. Predstavio mi se kao pomorac, a onako preplanuo od sutomorskog sunca ličio mi je na Apolona. Bilo je to 5. maja 1966. godine. I to je uz povremene, slučajne susrete tada bilo sve. Do izleta gdje je povrijedila nogu. Začudila se kada je u hotelskoj ambulanti ugledala doktora. Bio je to njen Žarko.
– Naime, uz bolničkog, on je bio i hotelski i brodski ljekar pa je priča o tome da je pomorac bila i istinita – kaže Marion uz osmijeh. I, tada je sve bilo ,,rješeno”. Ponovni susret u septembru iste godine, odluka o vjenčanju i povratak u Njemačku, zbog dokumenata nisu prošli bez novih ubjeđivanja roditelja ,,da razmisli”.
– To, naravno, nije dolazilo u obzir – osmjehuje se Marion, dok mi ona i Žarko, uz nježne poglede, pričaju svoju ljubavnu ,,sagu”.
– Stvarno mislim da je naš život odabran sudbinski, a u očima joj se i danas ogleda ljubav. Jednostavno se dogodilo, kaže, i na sreću još traje. Sigurno zauvijek. Prisjetili su se i scena klađenja njenih prijatelja u Kelnu da će se ona uskoro vratiti, jer neće izdržati u tadašnjem malom, siromašnom Baru.
– To su nam ispričali, kaže, tek onda kada su se i sami ,,zaljubili” u Bar i Crnu Goru, gdje su kasnije godinama ljetovali.
Žarko i Marion
U Beogradu, je bilo i prvo porodično upoznavanje porodice Suthof sa zetom. Priča, opet, nesvakidašnja, ali potpuno u Žarkovom ,,neobičnom “ stilu. Susret je bio šokantantan, prisjetili su se uz glasan smijeh.
– Čekao nas je u hotelu. Kasnili smo zbog zavijanih puteva. Dok smo onako smrznuti ulazili u hotel u susret nam je krenuo moj Žarko. Uljuljan, od ispijenog viskija i čekanja, s polupraznom flašom na barskom stolu.
Prefinjeni gospodin Hajnc je bio u čudu, bez komentara. Razumijevanje su pokazali samo Marion i njen brat. I tu nije bio kraj.
– Sljedeće noći se napio tata, od tuge valjda – nasmijali su se oboje.
Ipak, šarmantni doktor im se, uprkos ,,neslavnom” susretu, neobično dopao. U Njemačku su se oni vratili vozom a Marion i Žarku su odlučili da poklone svoj novi luksuzni ,,ford” .
– Vjenčanje je zakazano na dan dočeka Nove godine. I tu me je čekalo iznenađenje. Kumovi su bili, ljekar iz Beograda, Žarkov drug sa studija i Baranin Vesko Nikezić. Žarkovog kolegu sam vidjela tada i koiko se sjećam, nikad više- kaže ona.
Elitni hotel ,,Moskva” praznično okićen bio je čarobna atmosfera za njihovu sreću. Vjenčali su se bez rodbine u društvu stotinak prijatelja. Slavlje je nastavljeno u beogradskom hotelu ,,Hiljadu ruža”.
– Dolazak u Bar je za mene bio posebna inspiracija. Stvarno sam od početka zavoljela Bar, tadašnji Pristan i njegovu , samo jednu ulicu, prelijepi trg, park na obali mora i malu lučicu s vezovima za brodiće i barke Prista- njana. Na brdu Volujica, iznad kuće Ivanovića, bila je prva radio-telegrafska stanica na Balkanu. Mene je podatak da je konstruisao nobelovac Guljermo Markoni, a svijetu se prvi obratio crnogorski knjaz Nikola, zaista fascinirao. U Njemačkoj nema te prisnosti i prijateljstva koje se na Pristanu posebno njegovalo. Ni porodičnih i posjeta prijatelja. Kuća i stanova čija se vrata nikada nisu zaključavala – prisjetila se susreta s gradom u kojem je ostala punih pet decenija.
Marion je naš jezik naučala za samo nekoliko mjeseci. Najviše vremena je provodila sa Žarkovom sestrom Branom. Nije znala da kuva pa su njih dvije izlazile ujutro i vraćale se kada je ručak bio spreman. I sve na svome mjestu.
-Voljela sam svekrvu Persidu i njenu otmenost. I ona je mene zavoljela, mada je u početku bila malo uzdržana. Moj najveći prijatelj i podrška bio je svekar Luka, ponosni potomak Kuča. Nije me odvajao od svojih kćerki, Brane i Dušice-kaže Marion.
-Deda je meni i njemu svakog jutra, za doručak rezao slaninicu.Onda bi nas dvoje popili po rakijicu, krijući od babe Perside. Nismo ,,smjeli” da uzmemo čaše pa bi onako ,,nagnuli” iz boce. S puno emocija sjećam se tog di- vnog čovjeka. Ja sam ga stvarno obožavala – kaže ona.
Marion je tada bila jedina barska strankinja. Ali to više niko uskoro nije pominjao.
– Imali smo sjajne prijatelje. I stalno smo negdje putovali. Naravno, znalo se jedan mjesec godišnje je bio rezervisan za odlazak u Keln. Njena familija je ljeta provodila u Baru, koji su ubrzo zavoljeli. Barani su ih pozdravljali kao da su ,,naše gore list”.
Ali, bilo je i neobičnih situacija.
– Tast mi se požalio da ga stalno, zbog njemačkih tablica zaustavljaju policajci. Da bi problem rješili, kaže Žarko, zamjenili smo auta, mada je i naš imao njemačku registraciju, ali policajcima je bila poznata. Tast više nije imao problema, a ja u početku jesam – ispričao mi je kroz smjeh.
Posebno je gospodin Heinc uživao u toplom barskom ambijentu. On i Žarko su sate, uz čašicu i mezu, provodili na balkonu njihovog stana u centru Baru. Kažu, nije mogao da odoli ni našoj lozovači i vinu. A prefinjena ljepota i stas ,,kršnog Crnogorca” njenog brata nisu promakli znatiželji Baranki.
Ivanovići imaju dvije kćerke Aleksandru – Sašu i Martinu. Saša i suprug su ljekari specijalisti. Sa dvoje djece, žive u Kelnu, rodnom gradu njene majke. Tu imaju sopstvenu ordinaciju. Kao što je Marion ostala u Baru, Sašin izbor je bio studij i život u Njemačkoj.
Martina se bavi prevodilaštvom ima školu i Agenciju ,,Esperanto”. Uspješna je mlada žena ponosna na sina Andreja, koji još nije odlučio gdje će da nastavi školovanje – u Njemačkoj ili da ostane u Crnoj Gori.
– Želio bi da studira kriminalistiku, bar je to njegova trenutna želja – kaže Martina.
Nasuprot Saši ona je odmah znala da je njen izbor Crna Gora. U Kelnu je počela da studira biologiju, koju nije voljela. Prepisala se uskoro na fakultet u Podgorici, zaljubila se, udala i na samom kraju odustala od studija.
Obožava svoje roditelje jer su oni, kaže, najbolji na svijetu, pa su ona i Saša odrasle u rijetko srećnoj porodici. Uvijek je, kaže, imala pravo na sopstvenu odluku, bez grdnje ako nešto pogrješi. Tako i ona vaspitava svoga Andreja.
Marion i Žarko kažu da su srećni što je jedna od kćerki ostala u Baru, u njihovoj blizini.
Žarko Ivanović je maturant generacije prve barske Gimnazije. Svi su bili sjajni učenici. Oni i njihovi ugledni profesori su ponos ovog grada. Uspješni i akademski obrazovani. I gotovo svi su se nakon studija, u Beogradu, Ljubljani, Zagrebu ili Sarajevu, vratili u svoj Bar, i radni vijek proveli kao poznati stručnjaci. Uvijek su naglašavali da su za njihov studentski uspjeh zaslužni sjajni barski profesori. Zahvaljujući znanju stečenom ovdje, kaže on, pola studija je proveo kao demonstrator, što je značilo i ,,džeparac” bolji od stipendije.
Bio je priznati ginekolog poznat i van Crne Gore, dugogodišnji šef ginekologije i više od dvije decenije direktor bolnice u Baru, poštovane diljem tadašnje Jugoslavije. I danas su priče o njemu pune pijeteta prema njegovoj stručnosti, ali i skladnom porodičnom životu. I ljubavi prema Baru. Njega nisu interesovali brojni pozivi da počne da radi u Kelnu. Najviše je, kaže, volio Crnu Goru. Odlikaš i odličan student, dr Žarko Ivanović je bio i sjajan sportista. U barskom vaterpolo klubu ,,Mornar” uz Gliša Perovića, kasnije poznatog stomatologa, bio je najmlađi ,,Mornarov” igrač.
Ne krije ni da je bio i ,,đavolak” i s društvom ostajao do jutra, što i nije bilo tako loše, kaže Marion jer nije imala ,,šansu” da se posvađaju. Kada bi se vratio iz bolnice ljutnju je mijenjala njihova bezgranična ljubav. Naravno, Žarku je porodica bila na prvom mjestu.
Koliko je priča o velikoj ljubavi kršnog Crnogorca i lijepe Njemice velika, uvjerila su me njihova srećna lica dok su govorili da će 31.januara, posebnog dana za njih iz Kelna doputovati i njihova Saša.
– U svom životu ništa, ama baš ništa ni danas ne bi mijenjali – kažu oni i dodaju: Ma, zaljubljeni smo, kao i pri prvom susretu.
Stvarno kao ubajci, rekli su mi na kraju razgovora, Marion i dr Žarko Ivanović.
O tome, nesumnjivo, najbolje svjedoči i njihovih srećnih pola vjeka zajedničkog života.
Bajke, eto mogu da budu i stvarne. Za one koji umiju da ih žive.
Nedeljka –Cica Pavlović
