5.12.2016. u 6:15
Mladi crnogorski pisac Nikola Nikolić se još kao dječak divio knjigama, a čak je u 12. godini odlučio da stvori jednu. On je pisao o pustolovinama insiprisanim Žil Vernom kojeg je obožavao. Kada je završio to svoje djelo sjeća se do detalja momenta uzimanja papira i pravljenja korica. Njegova želja se tada ostvarila.
– Kao djetetu mi je bila važnija forma od suštine. Odlučio sam da napišem knjigu samo da bih je imao kao predmet, da bih je držao, da bih imao svoj proizvod – priča za MNE magazin Nikola, uz osmijeh.
Uslijedio je kratak tajac. I njegov zamišljen bezbrižan pogled u dječačke dane.
Nikola se prisjeća da je odrastao uz veliku biblioteku koju je njegov otac ,,gradio“ decenijama, a koja danas broji više od 5.000 naslova. To okruženje je, uvjeren je on, moralo uticati na njega.
– Sazrijevanjem mi je postalo bitnije da izrazim ono što je u meni, način na koji vidim svijet. Zainteresovao sam se najviše za čitanje kada sam otkrio neke pisce poput Knuta Hamsuna, kao i grčkog Dimitrisa Sotakisa – rekao je on.
Traganja
Podgoričanin iza sebe već broji dva svoja zapažena književna ostvarenja – romane ,,Čvor“ i ,,Meandar“, a nedavno je objavio i zbirku priča ,,Atakama“ čiji izdavač je Nova knjiga. On ističe, uz osmijeh, da ima 27 godina i da tri knjige nijesu mala stvar. Ima, kako ocjenjuje, solidnu spisateljsku kilometražu.
– Važna je i čitalačka kilometraža. Sve do fakulteta sam bio loš čitalac. Moguće da sam imao talenta za pisanje, jer sam uspijevao samo na osnovu onih književnih interpretacija da se provučem na pismenim zadacima i da dobijem ocjenu pet iako nijesam pročitao ni ,,Braću Karamazove”. Poslije sam dolazio u mučnu situaciju nakon propitivanja, jer profesorica vidi da veze nemam – priča on, uz osmijeh.
Nikola piše o iskušenjima, traganjima, ali kaže da je diskutabilno kojem profilu čitalaca se obraća. On je podsjetio da je dobro pomenuti ,,staru spisateljsku istinu” prema kojoj ne treba razmišljati o čitaocima dok se piše.
– Jedan momak me je negdje pitao koji su to čitaoci na koje mislim dok pišem. Rekao sam samo jedan – to sam ja. Uvijek pišem ono što bih u stvari volio da pročitam. Tek kada ja kao čitalac budem zadovoljan onim što sam napisao onda sam time zadovoljan i kao pisac. I to ide dalje, može da se objavi – rekao je on, odmahujući rukom.
I kod prvog i drugog romana okosnicu njegovih likova su činili mlađi ljudi, a Nikola kaže da je to vjerovatno zato što je i on još u mlađim godinama. Njegovi likovi se nalaze u naglim životnim prekretnicama, upisali su ili završili fakultet, a potom pokušavaju da se zaposle u zemlji koja je u tromoj tranziciji.
– Nijesu moje knjige samo za određeni sloj ljudi, za određeno godište. I stariji su se pronalazili u mojim likovima, pa makar kad su oni bili mladi. U tom smislu mi je bilo interesantno, jer možda se neke stvari nijesu promijenile još iz njihove mladosti – kaže Nikola.
Važno je da pisac, prema njegovim riječima, osjeti temu o kojoj piše. On je ispričao da mu se u posljednje vrijeme dešavalo da naiđe na knjige u kojima prepoznaje ,,izvještačenost“, u smislu da je jasno vidljivo da pisac, recimo, ne poznaje kako funkcionišu odnosi na pijaci, jer tamo nije bio.
– Dok sam pisao ,,Meandar” u kojem je glavni junak mladi kondukter, koji je završio geografiju, nije uspio da nađe posao u struci, ja sam se u tom periodu više vozio vozilima. Autor mora da se saživi sa tim… Isto tako, postoje genijalni pisci kojima je mašta toliko bujna da mogu da se identifikuju sa nekim situacijama u kojima nijesu učestvovali – rekao je Nikola.
Emocija
Uvijek su mu bili inspirativniji teški ljudski momenti za pisanje od trenutaka prevelike sreće, jer su, kako objašnjava, zahvalniji za književnu eksploataciju. Nikola je uvjeren da na taj način može bolje da se prikaže emocija.
– Možda se u svakodnevnim ljudskim interakcijama malo i zapostavljaju ti loši momenti, ljudi pokušavaju da ostave utisak sreće. Smatra se da je sramota pričati o tome, ljudi potiskuju to u sebe – rekao je on.
U ,,Atakami” je prikazao razne pojave savremenog društva – od samoubistva, preko porodičnih i ljubavnih odnosa, pa do totalitarizma i sudara različitih kultura. Nikola ističe da u čitavoj knjizi provijaju neobične životne situacije.
– Kad pričamo o temama koje me opsjedaju, pomenuću da sam u široj familiji imao jedan slučaj samoubistva koji me je pogodio. Od tog snažnog utiska neki ,,crv” me je grickao dok nijesam to prenio na papir, dok se nijesam na taj način suočio sa tim. Naravno, biće ljudi koji će u tome vidjeti možda i odjeke nekih stvari koje sami znaju i da ih to pokrene isto da razmisle o nečemu – kaže on.
Pošto se tri priče u prvom dijelu knjige bave samoubistvom nedavno ga je, priča Nikola, jedna profesorica pitala zašto su muškarci uvijek u pitanju. Pisac ističe da su u diskusiji zaključili da je moguće da je stopa samoubistava raširenija u muškoj populaciji, te da su na njega uticali stupci u kojima je čitao da su uglavnom oni dizali ruku na sebe.
– Različite su psihologije muškarca i žene. Žene uvijek znaju šta hoće, pa, recimo, tri sata lutaju po šoping molu i na kraju će one da nađu šta im treba, dok muškarac uzima ono na što prvo naiđe. Muškarac je brzoplet, a žena će uvijek dobro promisliti – kaže on.
Atakama jeste najsuvlje mjesto na planeti zemlji iznad koje nema oblaka, magle, padavina, ali jednom godišnje se, ističe naš saogovornik, desi da onako ,,svojski ispada kiša i da odjednom pustinja procvjeta”. Taj momenat mu je bio interesantan.
– Trenutno nemam zamjerki na ,,Atakamu”. Ljudi pozitivno reaguju na priče – kaže Nikola.
Nova knjiga
Uskoro će da bude organizovana promocija njegove knjige, a mladi pisac već razmišlja o drugom djelu, odnosno romanu. On priča da je smislio ideju za novu knjigu upravo u završnoj fazi pisanja ,,Atakame”. Njegov roman će se baviti novijom crnogorskom istorijom.
– Nekim burnim doagađajima iz 90-tih godina kroz prizmu nekoliko podgoričkih porodica. Biće tu dosta rada i istraživanja – kaže podgorički pisac.
A zašto bi neko baš trebalo da kupi i pročita knjige Nikole Nikolića?
– Treba možda mene da pročitaju upravo zbog aktuelnosti. Postoje stereotipi da je domaće loše, ili da se mladi ne uzimaju za ozbiljno. Možda neko razbije taj stereotip kad uzme moju knjigu, što, nadam se, ne zvuči previše pretenciozno – kaže on, uz osmijeh.
N.Đ.