MAGAZIN PREPORUKA
,,BIO SAM ROB U SELU”: Ispovijest dječaka Tadije Simovića, srpskog Olivera Tvista
Ovo je srpska priča o Oliveru Tvistu, jednom od mnogih koji neprimetno odrastaju iza kontejnera i socijalnog sistema Srbije. O izgladnjelom siročetu, koje su češće koristili nego što su mu pomagali.
Radio na farmi, spavao na ulici, ali se nije predao Foto: P. Dimitrijević / RAS
Zašto ja, kao druga djeca, nijesam imao pravo da odrastem barem sa majkom, pita se Tadija Simović (19), srpski Oliver Tvist.
– Htjela sam neki drugi život bez tebe – bio je kratak odgovor moje majke koji sam čekao 12 godina – kaže Tadija za „Blic“ na početku razgovora.
Žilavo siroče
Oliver Tvist koga su podigle ulice Srbije nije tiho Dikensovo siroče, koje se ne miče dok ga život lomi. On je žilavo momče, puno borbe i inata, koji s osmjehom i bez gorčine priča o odrastanju.
– Rođen sam u Smederevu. Oca nijesam upoznao i isprva smo bili samo mama i ja. Do moje šeste godine smo lutali po Srbiji, tražeći ne znam šta. Onda me je jednog dana samo ostavila. Sreli smo se tek 12 godina kasnije – priča Tadija, odavno pomiren s najvećim strahom svakog djeteta.
Prešao je u hraniteljsku porodicu, prvu koja će ga primiti.
– Tri godine su brinuli o meni, dok me jedan njihov štićenik nije ispekao živog. Stavio me je na plotnu šporeta, legao preko mene i nije puštao dok nisam počeo da cvrčim. Ukućani su čuli vrisku, skinuli me sa šporeta i odvezli u Hitnu – hladnim glasom će Tadija.
Na koži, kaže, još nosi bijele ožiljke, ali oni su nebitni, jer ova bol nije najveća koju dijete može da podnese.
– Najviše je boljelo kad me je ostavila majka, poslije toga sam okamenio. Tako je to kad si niko, samom sebi nevažan – dodaje on.
U drugoj porodici proveo je osam godina.
DRUGA PORODICA
– Selo je pričalo kako sam im rob, ali radim bez pogovora, jer sam živio u njihovoj kući. Krov nad glavom, kakav je da je, nije mala stvar. A taj krov mi je sa završetkom svake školske godine polako izmicao iz ruku – priča ovaj momčić.
Istog dana kada je maturirao kao kuvarski tehničar, hraniteljima je prestala da stiže socijalna pomoć.
– Rekli su da mogu da ostanem ako platim za sobu. Od čega? Nijesam se iznenadio, znao sam da me ulica čeka. Uvijek je bila tu, kao jedino obećanje za dijete bez roditelja. Uzeo sam ovu torbicu i u nju stavio cio svijet – ličnu kartu i prazan novčanik… i otišao – pokazuje Tadija na jeftinu crnu torbu, koja odudara od njegove skupe odjeće.
Torbica „uličarka“
Torbica, koju je krstio „Uličarka“, mijenjala mu je jastuk, a katkad i ćebe. Zajedno su se kalili pod zakonom ulice.
– Potražio sam majku, poslednji put, na 18. rođendan. ,,Hoćeš li mi pomoći jednom u životu?” -,,Ne mogu, sine”. Nijesam bio tužan, već bijesan. Polomio sam vrata, odjurio na željezničku i sjeo u prvi voz. Bez karte, kondukter me je izbacio u nekom pustom selu. U prvoj kafani saznao sam da sam u Markovcu i da jednom farmeru treba radnik. Provjerio me u policiji i poveo na imanje. Joj, sine, kad smo tamo stigli! Odmah su me vlasnici, baka i deda, skinuli golog nasred sobe i okupali! Dali su mi čistu odjeću, pa rekli: “Sa’š da jedeš!”. Servirali su pečenje, ajvar, kolače! Poslije toliko vremena, bio sam sit – oblizuje se Tadija.
Posao u kafani
Na farmi je mjesec dana radio, izrastao i ugojio se.
– Vratio sam se u Inđiju, potrošio platu i opet ostao na ulici. Našao sam posao u kafani kao kuvar. A onda me je jednog dana gazda čuo kako pjevam u kuhinji. Preporučio me je svom prijatelju, menadžeru Romanu Iliću, i od tog dana, moj život se mijenja – objašnjava on.
Ilić je prepoznao Tadijin talenat.
– Dao mi je da živim u njegovoj kući u Barajevu. Počeo sam da nastupam, snimio tri pjesme i preko noći sa klupe prešao na uštirkanu posteljinu. Od Tadije Simovića Roman je napravio Manuela Brata – veselo će on o svom novom imenu i životu.
To ,,Brat” je, kaže, dodao da bi ukazao svoje srodstvo sa celim svijetom.
– Moje bezazleno lice je ogledalo svih vas, bez uvrede, koji znate kako je to živjeti sa roditeljima u toplom domu, sa bakom koja je skuvala ručak i dedom koji vadi 200 dinara za džeparac. Zato sada dajem sve od sebe da postanem neko. Imam mnogo planova, a samo jedan san – da jednog dana svog unuka sačekam sa autobusa i da mu uzmem torbu. Poslije toga mogu da umrem – sniva devetnaestogodišnjak.
Izvor: Blic.rs
