Savremeno doba postavlja pred djecu iskušenja koja su u smislu psiho-socio neurološkog izazova i razvoja, novina u istoriji civilizacije. Intenzivna izloženost „eksploziji“ visoke tehnologije (do prije samo desetak godina nije bilo „pametnih“ telefona, a do unazad samo nekoliko godina, vještačka inteligencija je bila motiv naučno fantastičnih filmova) ljudski mozak evoluira brzinom kao nikada do sada. Promjene koje se dešavaju na neuro- biohemijskom nivou, usljed uticaja socio-kulturnih sredstava, nije bio tako brz i drastičan otkako je pračovjek izumio upotrebu oruđa. Te promjene se manifestuju kroz način na koji mislimo, osjećamo, opažamo i funkcionišemo. Ovakav evolutivni proces mozga koji se dešava u jednoj generaciji, možda predstavlja jedan od najneočekivanijih i najvažnijih pomaka u ljudskoj istoriji. Više mentalne funkcije, poput svjesne pažnje, pamćenja, logičkog rezonovanja, koordinacije mentalnih aktivnosti, govora i jezika trpe promjene koje uz ponavljanja postaju trajne. Na primjer, istraživanja pokazuju razlike kod djece prethodne generacije i današnje djece u bazičnom baratanju numeričkim simbolima (poput izračunavanja kusura) u korist prethodne generacije, zbog pasivizacije kognitivnih funkcija i slabijeg razumijevanja matematičkih principa, a sve usljed prekomjernog oslanjanja i zavisnosti od digitalnih pomagala. Tako, u posljednje dvije decenije Flinov efekat (prosječan IQ pokazuje stabilan porast od tri jedinice tokom svake decenije u opštoj populaciji) pokazuje obrnut trend, pa je pad IQ rezultata najizraženiji kod populacije uzrasta od 18 do 22 godine, što se poklapa sa generacijom koja je odrasla uz stalnu dostupnost pametnih telefona.
Digitalna revolucija
Ovakvi nalazi nam između ostalog govore da su mladi umovi najosjetljiviji na digitalnu revoluciju, ali i najizloženiji njenom uticaju. Današnja digitalna okruženja nude djeci konstantan priliv intenzivnih i brzih stimulusa: kratki video snimci, virtuelne gratifikacije kroz lajkove, preglede, notifikacije, igre i društvene mreže. U početku, takvi sadržaji izazivaju snažnu pažnju i zadovoljstvo, ali vremenom dolazi do navikavanja. Mozak se prilagođava visokom nivou stimulacije, pa isti sadržaji više ne pružaju isti efekat kao ranije. Kao posljedica toga, djeca sve češće traže jače i intenzivnije podražaje, provode više vremena na telefonu, biraju brži, uzbudljiviji i dinamičniji sadržaj i teže održavaju pažnju na aktivnostima koje zahtjevaju koncentraciju, poput učenja ili čitanja. Aktivnosti koje su nekada bile zanimljive mogu postati dosadne, jer ne dostižu nivo stimulacije na koji je mozak navikao. Vrijeme postaje nestrukturisano, strpljenje za sve što je ispod (visokog praga stimulacije) opada, tolerancija na frustraciju postaje sve niža, a kontakt sa tijelom i smanjen tjelesni anganžman se pasivizira.
Vrednosni sistem
Čini se da je u podizanju djece današnji izazov roditelja potpuno paradoksalan. Kako ono, što je sinonim za dijete, što je prirodan mehanizam i uz pomoć čega raste, razvija se i upoznaje sredinu, vratiti djetetu? Kako djetetu u vremenu digitalne eksplozije, vratiti i oživjeti pokret, kontakt sa tijelom i sredinom? I sve to učiniti dovoljno uzbudljivim da konkuriše brzini, intenzitetu, stalnoj i lakoj dostupnosti koje nude ekrani i virtuelni prostor. Utisak je da upravo tu leži suština savremenog problema, dijete ne gubi potrebu za kretanjem, već se ta potreba potiskuje intenzivnijim i lakše dostupnim stimulacijama. Igra, trčanje, penjanje, istraživanje i spontani pokret, koji su nekada bili svakodnevica, danas moraju biti svjesno podstaknuti i osmišljeni. Roditelji i zajednica suočeni su sa zadatkom da ono što je nekada bilo prirodno, sada ponovo učine privlačnim. Prema tome, ako se podjetimo da je djetetov psihizam kao arhipelag koji se od prvog dana postepeno unifikuje i ucjeljuje samo u kontaktu i kroz kontakt sa bitnim Drugim, onda dolazimo do bazične premise, a to je taj Drugi mora biti prisutan. Ta prisutnost, međutim, ne podrazumijeva samo fizičko bivanje pored djeteta, već stvarni, emocionalni i pažnjom ispunjen kontakt. U vremenu kada su i odrasli često uronjeni u sopstvene digitalne svijetove, dijete može ostati uskraćeno za upravo ono što mu je najpotrebnije, strpljenje, dodir, zajedničku aktivnost i autentičnu razmjenu. Bez toga, ostavlja se prostor da digitalni sadržaji svojim intenzitetom, brzinom i dostupnošću povuku dijete u virtuelni prostor značajno utiče na “unifikaciju u jedinstveno kopno” sa posljedicama po razvoj i adekvatne adaptacije na socijalni prostor. Kroz autentičnu prisutnost bitnih figura za dijete, ono će biti izloženo usvajanju poruka i vrednosnom sistemu koji porodica ili zajednica živi. Najvažniji izvor poruka koje utiču na vrednosni sistem djeteta i na sistem predstava o sebi, sopstvenom tijelu, izgledu, psihičkom prostoru, drugima i sredini jesu upravo one osobe koje su djetetu najvažnije, a to su roditelji i drugi ukućani, zatim vaspitači, učitelji, nastavnici, sveštenici, treneri i sl. To znači da ukoliko najbitinije osobe u djetetovom okruženju baštine vrijednosti okupljene oko tjelesnog pokreta, akcije, igre, sporta, i sl. povećava se vjerovatnoća da će dijete te poruke i vrijednosti „pounutriti“ i da će one postati dio njegovog unutrašnjeg psihičkog sistema. Kada govorimo o vjerovatnoći, dijete će prije usvojiti vrijednosti kupirane oko tjelesnog zdravlja, aktivnosti, pokreta i sporta, ukoliko su osobe koje emituju ove poruke i vrijednosti važnije djetetu, zatim, ukoliko se poruke češče šalju; ukoliko više značajnih osoba šalje istu poruku, tj postoji konzistentnost socijalnog polja i ukoliko je dijete raniije primilo manje suprotnih poruka.
Adaptacija na digitalno doba ne znači odbacivanje tehnologije, već njeno uravnoteženo i smisleno uključivanje u svakodnevni život
Roditelji mogu podržavati poželjne oblike ponašanja vezane za zdrave stilove života, prije svega kroz modelovanje. Poznato je da učenje putem verbalnih instrukcija nema snagu kao učenje po modelu. Ukoliko ukućani i okruženje i sami praktikuju neki oblik fizičke aktivnosti, pričaju o tome i pokazuju zadovoljstvo, a umjereno i adekvatno koriste ekrane i digitalnu tehnologiju, povećava se vjerovatnoća da će i djeca ugledajući se na uzore „ugraditi“ u svoj mentalni aparat iste ili slične poruke koje će formirati njihov vrijednosni sistem. Podrška pokretu i aktivnosti može se ostvarivati i kroz potkrepljenje. Nagrada za aktivnost može biti simbolička, npr. kroz pohvalu, pozitivan komentar, izraz lica, prepričavanje drugima o fizičkim sposobnostima i dostignućima djeteta u njegovom prisustvu, i sl. Ili materijalna, kroz male poklone i podsticaje.
Fenomen “skrol-a”
Kada govorimo o mogućnosti bihejvioralne zavisnosti od pametnih digitalnih uređaja važno je napomenuti da su pametni telefoni sredstva, a ne izvori zavisnosti sami po sebi, kao što čaša nije uzrok alkoholoizma. Problematične su aktivnosti koje sa takvim uređajima vrše. Iako savremena istraživanja ne daju dovoljno dokaza da zavisnost od ekrana i pametnih telefona postoji kao klinički poremećaj, pa se češće koristi termin “problematična upotreba”, nedavna studija pod nazivom “Screen time woes: Social media posting, scrolling, externalizing behaviors, and anxiety in adolescents” objavljena 9. maja 2025. godine u časopisu Computers in Human Behavior, navodi istraživanje koje je obuhvatilo 580 adolescenata, uzrasta od 12 do 17 godina, tokom devetomjesečne online ankete. Studija ukazuje da su neki tinejdžeri provodili i do 15h dnevno u pasivnom skrolovanju. Rezultati devetomjesečnog praćenja pokazali su da prekoračenje dva sata ekran-vremena radnim danima udvostručuje šanse za kliničku anksioznost, a učetvorostručuje šanse za emotivne i ponašajne poteškoće koje se dovode u vezu sa povišenom anksioznošću, depresijom, agresijom i impulsivnošću kod ranjivih adolescenata. Beskonačno skrolovanje, kao i druge vrste zavisnosti, oslobađa dopamin u mozgu koji se vezuje za trenutno osjećanje zadovoljstva, ali je krajnji ishod vodi osjećaju praznine, razdražljivosti, anksioznosti, pasivnosti i doživljaju usamljenosti. Mozak je prestimulisan, “traži” sve veću stimulaciju da bi održao nivo dopamina. Sve što nije “na skrol”, se doživljava dosadnim, sporim, praznim. Može se reći da ni jedna tehnološka inovacija nije pronašla način da do te mjere pasivizira i isključi i mlade i odrasle iz vibrantnog kontakta sa životom kao fenomen skrola.
Zato se, na kraju, pitanje više ne odnosi samo na pojedinca, porodicu ili dijete, već se nužno širi na širi društveni okvir. Ako znamo da su mladi umovi najosjetljiviji, ali i najizloženiji uticajima digitalnog okruženja i ako razumijemo da se vrijednosni sistemi ne formiraju izolovano, već u mreži odnosa i poruka koje dolaze iz zajednice, nameće se jedno važno pitanje: kako javnost, kao prošireni bitni Drugi, može preuzeti aktivniju ulogu u oblikovanju sredine koja promoviše pokret, zdravlje i autentičan kontakt sa životom? Kao što pojava TV i programa nije zaustavilo čovječanstvo da se bavi sportom, šrta i trči, tako i aktuelna digitalna revolucija poziva na napor za adekvatnom adaptacijom kroz odgovornost na različitim nivoima od roditelja pa do obrazovnih institucija, zdravstvenog sistema, medija i donosilaca javnih politika. Svaki od ovih nivoa ima svoju ulogu u oblikovanju okruženja koje može podstaći zdravije izbore. Roditelji kroz lični primjer i svakodnevne navike, škole kroz programe koji integrišu pokret, igru i kritičko promišljanje o upotrebi tehnologije, zdravstveni sistem kroz preventivne i edukativne kampanje, a mediji kroz odgovorno plasiranje sadržaja koji ne glorifikuju pasivnu potrošnju, već promovišu aktivan i svjestan stil života. U tom smislu, adaptacija na digitalno doba ne znači odbacivanje tehnologije, već njeno uravnoteženo i smisleno uključivanje u svakodnevni život. Ona podrazumijeva svjesno stvaranje prostora u kojem će dijete imati priliku da razvija tijelo, čula, emocije i odnose jednako intenzivno kao što razvija i svoje digitalne vještine.
Marko Minić, psihoterapeut
(Tekst objavljen u okviru projekta ,,Djeca, sport i mladi: Promocija zdravih stilova života kroz sport i otklon od digitalne zavisnosti”, koji MNE magazin realizuje u saradnji sa Ministarstvom kulture i medija)