Ana Maljević – glumica, balerina, koreografkinja i ikonopisac.
Sa 14 godina odlazi u Kan, gdje upisuje prestižnu baletsku školu, paralelno završava gimnaziju Sent Mari i pohađa srednju i višu baletsku školu Rosela Hajtauer, odsjek za klasičan, moderan i džez balet. Ističe se talentom i snažnim scenskim prisustvom.
Iz Kana se u Beograd vraća 1997, godine kada upisuje Fakultet dramskih umetnosti. Godine 2003. završava specijalističke studije za mjuzikl na Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Ostvaruje zapažene uloge u teatru, mjuziklima, filmovima i serijama, ali i više od 300 sinhronizacija u animiranim ostvarenjima.
Ikonopis je dio njenog stvaralačkog opusa od 2018. godine. Master studije ikonopisa završava 2019. godine, a 2020. stiče još jedan master — iz oblasti konzervacije i restauracije štafelajnih slika, čime postaje diplomirani ikonopisac, konzervator i restaurator, sa brojnim samostalnim i grupnim izložbama.
Saglasna je u razgovoru za MNE magazin sa nama da sve što radi jeste jedna vrsta plesa – unutrašnjeg, duhovnog, kada se nevidljivo učini vidljivim.
Dio ste glumačke ekipe filma Miše Radivojevića ,,Ostrvo na dnu”, istinite priče iz perioda Golog otoka koju je ostavio Radivojeviću djed Gordana Kičića, endokrinolog i Titov ljekar, Miroljub Kičić. Vrlo zanimljiva priča i dobro čuvana tajna. Kako je Vama biti dio ovog projekta, što biste rekli da je njegova poruka?
– Biti dio filma „Ostrvo na dnu“ za mene predstavlja veliku odgovornost, prije svega ljudsku, a zatim i umjetničku. Riječ je o priči koja otvara bolna mjesta naše istorije i podsjeća koliko su lične sudbine često skrivene iza velikih političkih narativa. Poruka ovog filma, po mom osjećaju, jeste potreba za istinom i empatijom — da razumijemo koliko je važno sačuvati dostojanstvo čovjeka čak i u najtežim okolnostima.
Rad na filmu bio je intenzivan i emotivno zahtjevan proces. Atmosfera na setu nosila je posebnu težinu jer smo svi bili svjesni da ne govorimo fikciju, već nečiji stvarni život. Moja uloga tražila je unutrašnju suzdržanost, više stanje nego glumački izraz, što mi je bilo posebno izazovno i dragocjeno iskustvo.
Glavnu ulogu u ovom filmu tumači Miša Obradović. Nije Vam to prva saradnja sA crnogorskim glumcima. Snimali ste ovdje i ,,Dug moru” i uopšteno, postoji povezanost s Crnom Gorom. Kako je raditi s crnogorskim glumcima i kako vidite Crnu Goru, što Vam ona pruži svaki put kada je posjetite?
– Sa crnogorskim glumcima uvijek osjećam posebnu bliskost — po ocu sam porijeklom Crnogorka, a od majke sam naslijedila makedonsku krv.
Volim crnogorski temperament. Tokom rada na projektima u Crnoj Gori, uključujući i „Dug moru“ gdje bez teškoća govorim Ijekavski, svaki put sam imala osjećaj da se umjetnost događa prirodno, bez napora.
Crnu Goru doživljavam gotovo arhetipski — kao prostor snažne prirode. Ona mi svaki put pruži neku vrstu kao vraćanja sebi, na neki način i sporiji ritam, duboko disanje koje mi mnogo znači.
Gdje pronalazite otklon i bijeg od nimalo lakog tereta uloga poput ove u ,,Ostrvu na dnu” i onih u ,,Kalupu” i ,,Sestrama” i koliko je zapravo važno kroz upečatljive uloge u filmovima po istinitim događajima pokušati da doprete do svijesti gledalaca?
– Uloge koje nose stvarne ljudske tragedije pamtim dugo. Otklon pronalazim u tišini i rukodelji — prije svega kroz ikonopis. Taj proces ima, da kažem, meditativnu dimenziju pa mi pomaže da se vratim vidu molitvene ravnoteže.
Mislim da filmovi inspirisani istinitim događajima imaju posebnu snagu jer se teže zaboravljaju. Umjetnost tada postaje most između prošlosti i savremenog čovjeka i može probuditi svijest tamo gdje činjenice same često ne dopiru.
Da li postoje film ili serija koji su promijenili Vas kao osobu, Vaš pogled na svijet?
– Postoji više filmova koji su uticali na mene, ali oni koji ostaju trajno prisutni jesu oni koji govore o unutrašnjoj borbi čovjeka i njegovoj potrebi za smislom. Takva djela me uvijek podsjećaju da umjetnost nije bijeg od života, već način njegovog dubljeg razumijevanja. Jedan od takvih filmova je ,,The passion of the Christ” Film o stradanju Isusa Hrista. Taj nevjerovatno snažan film koji prikazuje žrtvu bez uljepšavanja je nemoguće zaboraviti.
Citati o plesu inspirisali su me da povežem kako je zapravo sve što Vi volite da radite ples – pokret rukom kada slikate ikonu, gluma je svojevrstan ples, građenje lika i na kraju sami balet. Kako Vi doživljavate taj ples koji povezuje sve ove grane umjetnosti, što on predstavlja za Vas?
– Za mene je zaista sve što radim jedna vrsta plesa. Pokret ruke dok slikam ikonu, građenje lika ili baletski pokret — svi oni proizlaze iz istog unutrašnjeg ritma. Taj ples često nije spoljašnji, već duhovni. Kada se nevidljivo učini vidljivim.
Umjetnost tada postaje stanje prisutnosti — trenutak kada tijelo, misao i emocija djeluju kao jedno.
Koliko Vam je tokom života značila podrška roditelja u želji da radite ono što Vas čini srećnom?
– Podrška roditelja bila je presudna jer su mi dali slobodu da tražim sopstveni put. Najveći dar koji roditelj može dati jeste povjerenje — da dijete smije da pokuša, pogriješi i ponovo da stvara. Ta sloboda kasnije postaje unutrašnja sigurnost bez koje se umjetnošću teško može baviti.
U čemu je najveći ponos i najveća ljepota zajedničkog rada s ocem i sestrom?
– Zajednički rad s porodicom nosi posebnu ljepotu jer se zasniva na dubokom razumijevanju koje ne mora uvijek biti izgovoreno. Najveći ponos je osjećaj da zajedno stvaramo nešto što nadilazi pojedinca — prostor povjerenja, podrške i zajedničke energije. Porodica je svetinja.
Koji su Vaši projekti za naredni period? Da li je u pripremi još uloga i izložbi?
– U narednom periodu očekuje me nastavak rada na filmskim projektima, ali i novi ciklus ikona i izložbi na kojima trenutno radim. Važno mi je da paralelno razvijam oba umjetnička izraza, jer se oni međusobno hrane i produbljuju.
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva