U Crnoj Gori je tokom prošle godine formirano 1.877 predmeta za krivično djelo nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici, što je gotovo dvostruko više nego 2024. godine, kada je prijavljeno 977. Iako brojke ukazuju na rast prijava, stručnjaci upozoravaju da statistika i dalje pokazuje samo „vidljivi dio“ problema.
Prema podacima iz Drugog periodičnog izvještaja o primjeni Međunarodnog pakta za ekonomska, socijalna i kulturna prava, koji je usvojila Vlada, u 2023. godini 466 lica prijavljeno je za ovo krivično djelo.
– Navedeni podaci su jasan pokazatelj da je zabilježeno znatno povećanje broja predmeta u kojima je postupalo tužilaštvo – navodi se u dokumentu.
Stare preporuke, novi izazovi
Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava još 2014. godine izrazio je zabrinutost zbog neefikasne primjene propisa i otežanog pristupa pravdi za žrtve. Tada je pozvao državu da obezbijedi dosljednu primjenu zakona koji zabranjuju nasilje u porodici i garantuju zaštitne mjere.
Najnoviji izvještaj konstatuje određeni napredak, posebno u razvoju usluga za žrtve rodno zasnovanog nasilja i trgovine ljudima nakon napuštanja skloništa.
– Planirano je pružanje pomoći u pronalaženju zaposlenja, razvoj posebnih programa zapošljavanja žena žrtava nasilja, kao i pravo na psihološko savjetovanje, terapiju i pomoć u kući – ističe se u dokumentu.
U Crnoj Gori trenutno postoji sedam prihvatilišta za žrtve nasilja u porodici, sa ukupno 83 smještajne jedinice, što je za 21 više od standarda predviđenog Istanbulska konvencija.
– Službenici Uprave policije su tokom 2024. godine predložili prekršajnim sudovima izricanje 444 zaštitne mjere, dok su pratili izvršenje 369 već izrečenih mjera. Od 1. oktobra 2025. godine uvedena je i obaveza da svi centri bezbjednosti i centri za socijalni rad prijavljuju nasilje kroz Jedinstvenu bazu podataka – navodi se u dokumentu.
Ipak, organizacije koje se bave zaštitom žena upozoravaju da stvarne brojke višestruko premašuju zvanične statistike. Iz tih organizacija više puta su istakli da žrtve često odustaju od krivičnog gonjenja zbog prijetnji, emocionalne manipulacije i ekonomske ucjene.
U manjim sredinama, gdje je privatnost gotovo nepostojeća, žene se suočavaju sa pritiscima da sačuvaju brak i ne iznose porodične probleme u javnost. Strah od osude i nepovjerenje u institucije dodatno obeshrabruju prijavljivanje nasilja.
Mnoge žene žrtve porodičnog nasilja nemaju sopstvene prihode niti riješeno stambeno pitanje. Odlazak iz nasilnog odnosa za njih znači ulazak u neizvjesnost, bez garancije da će moći da izdržavaju sebe i djecu.
Iako skloništa i SOS linije postoje, kapaciteti su vremenski ograničeni. Nakon izlaska iz sigurne kuće, žrtve se često suočavaju sa izazovom reintegracije bez dugoročne sistemske podrške za zapošljavanje i stambeno zbrinjavanje.
Sudski procesi nerijetko traju mjesecima, pa i godinama. Tokom tog perioda žrtve su primorane na ponovne susrete sa nasilnikom, što produbljuje traumu. Aktivisti upozoravaju da blage kazne i uslovne presude u pojedinim slučajevima šalju poruku nekažnjivosti.
Neophodna je bolja koordinacijom između centara za socijalni rad, policije i tužilaštva, kao i dosljednom primjenom hitnih mjera zaštite.
Posebno zabrinjava činjenica da su djeca često svjedoci ili direktne žrtve nasilja, a odrastanje u nasilnom okruženju ostavlja dugoročne posljedice na mentalno zdravlje i razvoj.
Rast broja prijava za porodično nasilje može značiti veću spremnost žrtava da progovore, ali i obavezu institucija da odgovore efikasnije. Prevencija kroz edukaciju, osnaživanje žena i promjenu društvenih obrazaca koji relativizuju nasilje nameće se kao prioritet.
Porodično nasilje nije privatna stvar, već ozbiljan društveni problem. Dok god i jedna žrtva ćuti iz straha da neće biti zaštićena, biće jasno da sistem ima prostora za unapređenje, bez obzira na to šta statistika pokazuje.
Izvor: CdM