Gitarista, kompozitor, aranžer, producent, tekstopisac, pisac, pjesnik, slikar. Jednom riječju umjetnik. To je Bane Jelić. Čovjek koji je svirao sa ,,Viktorijom”, ,,Nevernim bebama”, ,,Osvajačima”, Peđom The Boyem, ,,Magičnim okom”, ,,Slomljenim staklima”, ,,Zar bandom”, Stivom Vaijem. Komponovao muziku i pisao tekstove za mnoge izvođače i bendove. Član SOKOJ-a od 1988. godine sa oko 200 svojih kompozicija, član Udruženja prava interpretatora Srbije sa 220 odsviranih pjesama, član Udruženja muzičara Džeza Zabavne i Rok muzike Srbije.
Pisac romana ,,Ognjeno ogledalo” i nedavno objavljenog ,,Poslednji džoker”, za koji za MNE magazin kaže da je ispričan kroz snažan humor, kalambur i dramu, uz izražen pozorišni i muzički duh, te da čitalac ima utisak kao da je na rolerkosteru.
Slikar koji je do sada imao 21 izložbu i čija se djela nalaze u privatnim kolekcijama u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Švedskoj, Italiji, Njemačkoj i drugim zemljama.
April je mjesec u kojem ćete promovisati roman ,,Poslednji džoker”, album ,,Illuminations” i izložiti slike. Kako ste osmislili ovu promociju, gdje će biti održana?
– Trenutno se još ne zna gdje će biti promocija. Zapravo, planiram u RTS Klub-galeriji da realizujem moj Triple Art. Postoji još jedna galerija u centru grada, pa ću vidjeti šta je najbolje. Nije jednostavno sve to organizovati, povezati i realizovati na visokom nivou. Plan mi je da se na promociji mog albuma vrte na video bimu moji spotovi. Postoji mogućnost i da odsviram nekoliko pjesama. Promociju mog albuma Illuminations otvoriće Branimir Bane Lokner, muzički urednik i kritičar koji će svakako nešto reći i o romanu. Što se tiče mog romana Poslednji džoker i slika, promociju otvoriće Marija Zatezalo, novinar RTS1 Kulturnog dnevnika. Zatim ćemo predstaviti i slike koje će ukrašavati ovu neobičnu promociju od tri umjetničke grane.
Da li ćete u Crnoj Gori promovisati kroz roman, koncert i izložbu svoje najnovije djelo?
– Mnogo puta sam boravio i svirao u Crnoj Gori i zaista volim crnogorsko more. Kao što sam pomenuo, nije sve to jednostavno realizovati, treba uslovi da se poklope. Ako je neko zainteresovan da dođem, svakako da ću mu predložiti moje uslove i doći ću.
,,Poslednji džoker traži obrazovanog, načitanog, i duhovno otvorenog primaoca, kome čitanje nije rutina za ubijanje vremena, već traganje za novim i osobenim doživljajima”, kaže u predgovoru prof. dr Zoran Paunović. Na koji način ste Vi pronašli sebe radeći na ovom romanu, albumu ,,Illuminations” i slikajući za potrebe uokvirenja ove priče? Što ste to novo doživjeli, spoznali o sebi?
– Od djetinjstva pratim sebe i šta je to sve u meni, pa tako i taj poziv iznutra koji je na prvom mjestu bio muzika i to već sa pet godina, pisanje je počelo u mojoj 14. godini, a slikarstvo nešto kasnije, od 1994. godine. Meni je otac svirao gitaru i bas prim, majka je slikala. U tom smislu genetika je uradila svoje. Na meni je bilo samo da li ću se odazvati pozivu umjetnika. I odazvao sam se. Čak, na neki način, u vrijeme lošeg statusa u umjetnosti mu dođem i kao njena žrtva. Moje pisanje ima otisak moje cjeloživotne energije i sazrijevanja. Roman je konglomerat nekoliko žanrova naučne fanstastike, psihologije, metafizike, komedije, religije. Cio roman odvija se u jednom danu u 2054. godini i to je posljednji dan trećeg svjetskog rata. Ispričano je kroz snažan humor, kalambur i dramu, uz izražen pozorišni i muzički duh. Čitalac ima utisak kao da je na rolerkosteru, a Džoker je poznati pisac iz Dablina, čiji se identitet otkriva na samom kraju romana. Zapravo, Džoker je moj alter ego. Po duhu, roman je blizak humoru Daglas Adamsa (Autostoperski vodič kroz galaksiju) dok njegova duhovna linija naslanja se na Dostojevskog (Braća Karamazovi), a naročito na Džejms Džojsov unutrašnji svijet. Što se tiče albuma Illuminations, on je pronašao mene, tako da nije bilo teško odazvati se novim idejama. Ovaj album je možda i moj najbolji album, u svakom smislu.
Novo je vrijeme u svemu, od digitalizacije do vještačke inteligencije. Da li je sve to ,,ubilo”, uvještačilo i čovjeka i njegovu dušu i da li je baš ovaj ,,kukuriku” u romanu ,,Poslednji džoker” poziv na buđenje?
– Nije ništa od toga zlo samo po sebi, već pristup svemu tome. Ako sve to pametno i moralno koristimo, imaćemo pametne i moralne rezultate. Ali primjećujem da društvene mreže čovjeka na najbanalniji način uvlače u svijet bezumlja, u svijet šarenih slika bez smisla i sadržaja koji nije koristan za ljudsku dušu. Ljudi se truju lagano i sigurno, čineći svakodnevo grijehe, parajući oči u nedolične sadržaje. Kultura se srozala na nizak nivo, čast izuzecima koji je njeguju.
Da li možete da napravite paralelu između vremena provedenog i životno i karijerno u Jugoslaviji i ovoga sad?
– Kada sam ja bio tinejdžer, ljudi sa kojima sam se družio su čitali knjige, pa i ja. Sjedjeli bi satima i pričali o tome, o psihologiji, filosofiji, raznim piscima itd. Slušali bi muziku koja kao da je bila mnogima neka vrsta religije. Sadržaj života bio je smisleniji, bogatiji i duševno i intelektualno. Jugoslavija je imala svoj nivo u kulturi, držalo se do kulture i njegovala se. Danas nije tako, danas što je neko veći umjetnik, kao da je veći njegov poraz u društvu. Zamijenile su se stvari, bezumni likuju, pametni stradaju. Novinari samo trče za skandalima. Bilo je više srednje klase i manje oskudijevanja, danas ima sve više siromašnih i bogatih, a sve manje srednje klase koje je bilo u Jugoslaviji. Najveći defekt tog vremena je ateizam, jer bez Boga i Crkve pravoslavne čini mi se da čovjek ne može da postane bolji, ne može moralno i duhovno da napreduje. Jer čime se punimo, time se i emitujemo.
Šekspir, između ostalog, kaže: ,,Cio svijet je pozornica…Čovjek u svom životu igra mnoge uloge.” I Vi u ovom djelu govorite o maskama. Što bi se desilo da one padnu?
– Vidjeli biste mene.
Album koji povezuje roman i slike zove se ,,Illuminations”. Gdje vidite to prosvjetljenje?
– Prije svega i iznad svega, u Bogu, u hrišćanskoj vjeri, a zatim i u ljubavi, širokoj ljubavi, ne onoj da volimo samo one koji nas vole. Iluminacija znači Božije prosvjetljenje u najopštijem smislu, to je i nivo osvjetljenosti, ali i bogatstvo motiva u slikarstvu ili ukras rukopisa i knjiga ornamenata, bordura. Naziv albuma povezuje moju muziku, slikarstvo, književnost, pa i vjeru u Boga. Naslovna stranica albuma je moja slika, tehnika je akril na platnu.
Opet ste udružili snage s grupom ,,Neverne bebe”, čiji ste bili član prve postave. Ovoga puta to je pjesma „Samo ljubav zna“ za potrebe dokumentarnog filma o Lazi Ristovskom „Iza horizonta“. Kako Vi vidite taj trag koji je ostavio iza sebe, njegov horizont, njegovo drvo života i koliko Vam znači što ste dio ovog projekta?
– Emotivno sam uvijek bio vezan za grupu Neverne bebe, tako da nije ni čudo što i dalje imamo kontakt, posebno sa Milanom Đurđevićem. Sa Lazom Ristovskim sam sarađivao nekoliko puta u njegovom studiju sa grupom Viktorija, 1990. godine. Laza je ostavio neizbrisiv trag iza sebe. Prije svega, svirao je sa najvećim grupama, Smak, Bijelo dugme, a njegove pjesme će se slušati. Ne znam kakav će biti taj dokumentarni film. Svakako, ovaj spot je dio filma koji mi emotivno znači, što sam dio priče o horizontu.
S 12 godina osnovali ste prvi bend. Na koji dio puta od tog trenutka do sada ste najponosniji?
– Sve su to neke faze koje su dobre i na koje sam ponosan. Viktorija, Neverne bebe, Osvajači, moji solo albumi, a ima ih sada već sedam. Trenutno sam najponosniji na album Illuminations. Možda zato što je to sad svježe i aktuelno, a možda i zato što sam napredovao na ovom albumu. Uskoro planiram i novi muzički projekat koji će biti gotov za godinu, ali o tome ćemo drugi put, takođe i novi roman je gotov, koji će, nadam se, ugledati svjetlost dana možda na jesen. Vidjećemo, to zavisi od izdavačkih kuća.
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva