„Unazad nekoliko godina, trpim mnogo na poslu. Sad mi je već postalo nepodnošljivo. Ne mogu da vjerujem da sam dopustila da jedna osoba ima ovoliki uticaj na moje stanje. Svako jutro odlazim na posao sa nekom tremom i mučninom. Ona mi čak nije ni pretpostavljena, ali jednostavno u njenoj blizini, osjećam stalnu napetost, kao da jedva čeka da progovorim nešto, da bi me „poklopila“, vješto se izrugala, negativno prokomentarisala. Kao da uživa da napravi neku situaciju u kojoj ću se osjećati neprijatno, zbunjeno, postiđeno. Drugi to i ne primjećuju, čak su i zadivljeni njenom energijom, time koliko je sposobna, šta sve može da „završi“ i kako za nju nema prepreka. Užasno mi je da samo ja primjećujem šta je sve spremna da uradi i na koje načine, da dođe do svog cilja. Možda sam ja zaista preosjetljiva, ali ne mogu više. Čak razmišljam da napustim posao, ali kako kod kuće to da objasnim. Ona je na tako dobrom glasu, reći će mi svi da umišljam, da sam osjetljiva i da eto, jedino meni smeta. A znam da nije tako. Bojim se da ću se razboljeti ako ovako nastavim.“ (iskaz je fikcija autora)
Svaki čovjek je jedinstveno i neponovljivo biće, zbog svega onoga što jeste i što može da bude. Isto tako, ljudi se razlikuju kroz manifestovanje sasvim ograničenim brojem obrazaca mišljenja, osjećanja i ponašanja. Takvi obrasci ili stilovi kontaktiranja sa sobom i sredinom su analogni melodijama koje se izvode na nekom instrumentu. Iako je instrument sposoban da svira veoma različite melodije, neke osobe su od „malih nogu“ naučile da sviraju veoma specifičnu melodiju iznova i iznova, nesvjesni izbora koje imaju u odrasloj dobi. Jedna od takvih melodija (koja je najblaže rečeno, izrazito neprijatna za uši naše zamišljene klijentkinje, a vjerovatno i ne samo za njene), je antisocijalni obrazac mišljenja, osjećanja i ponašanja. Naglašavamo da je uvijek u pitanju obrazac, a ne osoba, jer je svaka osoba mnogo više od svog tipičnog, naučenog načina na koji tipično kontaktira sa sobom i okolinom i time apsolutno nesvodiva na njega.
Kada kažemo antisocijalno, lako bi prva asocijacija bila holivudski šaržirana predstava sumračnog manijaka koji, sa sjekirom na ramenu, čeka iza ćoška svoju žrtvu. U realnosti je zapravo, antisocijalno, stvar dimenzionalnosti na crtama ličnosti, pa osobe sa ovakvim obrascima često možemo sresti na različitim mjestima u društvu, ali često i na visokim pozicijama koje su im primamljive zbog mogućnosti da kontrolišu, zavode svojim šarmom, intelektualnim bravurama i jezičkom spretnošću, a sve kako bi napredovali u hijerarhiji i postizali svoje ciljeve. Drugi ih često vide kao dopadljive, ambiciozne, „probitačne“, odlučne i smjele. Osobe sa ovakvim obrascem mišljenja, osjećanja i ponašanja imaju predstavu da je život džungla u kojoj jači i sposobniji imaju pravo da ugnjetavaju slabije od sebe i rade im ono za šta vjeruju da bi i drugi da su jači radili njima. Iz tog razloga se odnose prema drugima prezrivo, arogantno i potcjenjivački, gotovo kao prema stvarima koje nemaju svoj subjektivitet. Pri tome, manifestuju odsustvo kapaciteta za decentraciju, potpuno su egocentrični (fiksirani za svoju perspektivu), pa imaju doživljaj da imaju pravo da rade šta hoće. Antisocijalni obrazac ne poznaje samokritiku. Destruktivnost i psihičko povređivanje drugog ili nemoralni postupci, ne samo da nisu neprihvatljivi, već se čine poželjnim, obrazlažu se do nivoa da se čine logičnim, svemu što se radi daje se legitimitet. Često se vjeruje da osobe sa ovakvim stilom kontakta sa sobom i sredinom nemaju empatiju, što je potpuno pogrešno. Empatija podrazumijeva tačno razumijevanje referentnog okvira (sistem predstava o sebi, drugima i svijetu) druge osobe. Upravo iz kapaciteta za empatiju, sposobni su da druge manje ili više suptilno „pogađaju“ tamo gdje ih najviše boli. Neprijatna osjećanja i patnja drugog pokreće im uzbuđenje. Ljudi sa antisocijalnim obrascem kontaktiranja sa sobom i sredinom rijetko traže pomoć, jer obično nemaju motiva za terapiju, izostaje subjektivni doživljaj patnje.
Ljudi sa antisocijalnim obrascem kontaktiranja sa sobom i sredinom rijetko traže pomoć, jer obično nemaju motiva za terapiju. Sa druge strane, osobe u njihovoj okolini razvijaju intenzivnu psihičku patnju
Mentalno se najviše investiraju u socijalnom polju, ali stvari procesuiraju na svoj način: uzbuđenje je tamo gdje je njihov cilj i trpnja drugog. Sa druge strane, osobe u njihovoj okolini, usljed dugotrajne izloženosti dehumanizaciji, emocionalnom pritisku i manipulaciji, razvijaju intenzivnu psihičku patnju. Ta patnja se često ispoljava kroz anksioznost, somatske tegobe, pad samopouzdanja i hroničnu sumnju u sopstvenu percepciju realnosti. Kako antisocijalni obrazac djeluje suptilno i relacijski, najčešće bez otvorenog nasilja, okolina rijetko prepoznaje šta se dešava, dok osoba koja trpi sve češće čuje poruke da pretjeruje, da je preosjetljiva ili da problem vidi tamo gdje ga nema. U takvom kontekstu, osoba koja je meta destruktivnog ponašanja počinje da internalizuje odgovornost, preispituje vlastite granice i gubi povjerenje u sebe. Terapija tada ne postaje prostor “popravljanja” ličnosti, već mjesto vraćanja validnosti sopstvenom iskustvu, osvješćivanja dinamike odnosa i traganjem za načinima da se psihički integritet sačuva.
Marko Minić
psiholog, psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]