Situacija je vrlo uobičajena. Mama dovodi dijete zbog prehlade. Ima oko 15 mjeseci, cuclu u ustima. Zainteresovano je i zaigrano. Uspostavljamo kontakt, ali rječnik je sveden na par pojmova i više ,brblja” nego što izgovara. Odmah mi je jasno da ovu posjetu zbog bezazlene virusne infekcije, moram iskoristiti da mami ukažem da bi bilo dobro da cuclu više ne koristi, jer ometa razvoj govora, a i uredan razvoj mišića u usnoj šupljini i time i posredno prihvatanje procesa žvakanja, položaj i razvoj zuba…itd. Takođe, neizostavno je podsjetiti da se ekrani u drugoj godini koriste ,,0 minuta”( o tome nekom drugom prilikom)….Drastično utiču na razvoj govora…
Da se vratim na mamu koja je bila inspiracija za ovaj tekst: Dakle, dijete je sasvim urednog razvoja, ali govor je nedovoljno razvijen za uzrast i treba ga ,,mrvicu” pogurati odgovarajućom komunikacijom (ne logopedskim tretmanima). To pomjera cijeli njegov intelektualni razvoj naprijed i, nekako, omogućava da ono nadalje daje životu najbolje od sebe. A o tome savjet i način, kako stimulisati svoje dijete u svakodnevici, može dati iskusni logoped.
Mama se odmah zabrinula i bilo je potrebno dodatno uvjeravanje da je dijete zdravo, da ne kasni u razvoju, što sam (u konkretnom slučaju), mogla odgovorno da tvrdim. Nije, na kraju krajeva, roditelju lako doći zbog kašlja, a završiti s pričom o logopedu.
Onomad mi je mlada koleginica koja je bila malo na praksi rekla da imam holistički (sveobuhvatni) pristup u liječenju. A to je samo moderan naziv za ono što je pedijatar u svojoj svakodnevnoj praksi dužan da radi: da uvijek primjećuje i savjetuje. Ne samo rješava trenutni zdravstveni problem. Jer, dijete u razvoju je ogroman izazov u našem radu i nekada se propušteno, kasnije, teže ispravlja.
Zato je važno da ne živimo reaktivno: da nam emocije, negiranje i odbrana od situacije ne bude u prvom planu (iako je sve to ljudski i normalno i očekivano).
Već da živimo zrelo, proaktivno: da pokušamo da vidimo ,,širu sliku” problema i učinimo ono što možemo i što je u datom trenutku poželjno da se problem riješi.
Tako će nam na duže staze biti bolje.
Naša Mala pedijatrijska škola je od te namjere i cilja: Da više saznamo, da tako odagnamo strah, razbijamo mitove i zablude i proširimo svoje vidike.
Da znamo šta da radimo kad se naše dijete razboli. I pomognemo mu.
Da živimo proaktivno, a ne reaktivno.
Svaki dan.
Dr Nina Mandić, pedijatar
PC ,,Doktorica Mica”