– Nakon više od dvije decenije rada u školi, od čega i jedan mandat kao rukovoditeljka školske ustanove, a ujedno majka djece školskog uzrasta, svjedok sam eskalacije vršnjačkog nasilja i ne nazirem nagovještaj da će u skorije vrijeme biti bolje – kaže za MNE magazin profesorica Nataša Latković.
Kao neko ko ima direktan kontakt sa učenicima, smatra da evidentan porast vršnjačkog nasilja ima veze i sa porastom svih oblika nasilja u Crnoj Gori.
– O tome svjedoče brojni naslovi u medijima koji nas na dnevnom nivou uznemiravaju. Za suzbijanje nasilja nadležne institucije očigledno nemaju kapaciteta. Ne poznajem građanina/građanku Crne Gore koji/a će reći da se osjeća bezbjedno. Informacije o nasilju dostupne su i djeci, a mnoga ga i sama osjećaju na svojoj koži, pa strahuju za sopstvenu bezbijednost u kući, školi, ispred zgrade, na ekskurziji, tokom druženja s prijateljima… Ne bih voljela da sam dijete danas – kaže Latković.
Na koji način se može reagovati? Da li intenzivirati razgovore sa roditeljima, pojačati rad prosvjetno-pedagoške službe, povećati broj edukativnih predavanja na ovu temu?
– Teško je pridobiti povjerenje učenika, jer su mnogi već imali neko neprijatno iskustvo u školi. Ali ne treba odustajati. Treba reagovati i treba ih učiti i podržavati da reaguju, bilo da su žrtve, bilo posmatrači nasilja. Moraju znati da sve što se dogodi drugome može se dogoditi i njima. Da ne smiju da ćute, jer time samo produbljuju problem. Uvijek treba da imaju na umu da nisu sami i da ih ima ko zaštititi. To je priča koju treba da čuju od odjeljenskih strarješina/starješinki i od PP službe u školama. A da li oni rade svoj posao? Izgleda da ne rade u mjeri u kojoj bi trebalo. Pročitah prije par dana da je Zavod za školstvo utvrdio da “od 140 osnovnih i srednjih škola, koje su dostavile izvještaje, samo 15 ima aktivne timove koji rade u skladu sa propisanim procedurama za suzbijanje vršnjačkog nasilja.”
A što se roditelja tiče oni nam, nažalost, nisu saveznici. Prvenstveno mislim na roditelje nasilnika. Ne biste vjerovali u kojoj su mjeri spremni da opravdaju ama baš svaki postupak svog djeteta. Neki odu toliko daleko da žrtvu proglase krivom. Mislim da bi škole ovakve roditelje trebalo da prijavljuju Centru za socijalno staranje jer je jasno da su njihova djeca zapuštena i zanemarena, a za to se krivično odgovara.
U čemu vidite glavni razlog vršnjačkog nasilja?
– Djeca se ne rađaju kao nasilnici. Neka to postanu gledajući matrice ponašanja ljudi iz najbližeg okruženja. Za početak roditelja. S odrastanjem se širi i spektar situacija i ljudi s kojima dolaze u dodir, a čije su obrasce ponašanja u prilici da posmatraju i iz njih uče. Roditelji moraju i te procese da isprate i kanališu. Nažalost roditelji se danas ne bave dovoljno svojom djecom, i ne na pravi način. Brzo se živi, juri za brzom zaradom, zanemaruju se bliski ljudi i roditelji često misle da će novcem nadoknaditi svoje odsustvo iz života djece. A djeci treba prisutnost. Bliskost. Sigurnost. Zaštita. Ta zanemarena djeca, u želji da budu primijećena i pridobiju pažnju koja im je od roditelja uskraćena, postaju nasilna u borbi za malo pažnje. Nasilničke crte kod djece mogu se već u vrtićkom uzrastu prepoznati. Tada je veća šansa da se mogu korigovati.
RoditeljI nam, nažalost, nisu saveznici. Prvenstveno mislim na roditelje nasilnika. Ne biste vjerovali u kojoj su mjeri spremni da opravdaju ama baš svaki postupak svog djeteta
Kako zaštititi djecu koja trpe nasilje u školi?
– Kad je nasilje prijavljeno i dokazano postoje procedure koje su precizno definisane. Za nasilnike su predviđene vaspitne mjere koje se izriču shodno ozbiljnosti prestupa koji je napravljen, dok se za žrtvu pravi plan podrške koji podrazumijeva rad PP službe sa njom. Problem je što se nasilje uglavnom dešava kad nema svjedoka i žrtva se plaši da se požali, iz straha da će snositi posljedice od strane nasilnika. U ekstremnijim slučajevima ni prisustvo svjedoka nasilnika ne sputava da izvrši nasilje, ali se ni svjedoci ne odlučuju često da reaguju iz straha da će im nasilnik nauditi što se uopšte miješaju. Prevencija je uvijek najbolja. Časovi odjeljenske zajednice su dobra prilika da se o nasilju razgovara, da se učenicima ulije povjerenje od strane odjeljenskog starješine, koji je uvijek prva adresa na koju se moraju obratiti za bilo kakav problem, nedoumicu, ideju.
Mišljenja sam da i resorno ministarstvo treba da prestane s praksom pozitivnog rješavanja prigovora kada ih ulože roditelji djece kojima škola izrekne vaspitnu mjeru isključenje iz škole zbog nasilja. Time se šalje jako loša poruka žrtvama nasilja. Da li se iko zapita kako se osjeća žrtva nasilja kada vidi da je nasilnik vraćen u školu da redovno pohađa nastavu, a to mu je omogućilo ni manje ni više nego baš Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija. Na svaki takav slučaj već godinama ostajem nijema.
U javnosti je saopšten stav da “nema kapaciteta” za uvođenje školskog policajca. Vaš komentar?
– Prethodne školske godine u školama smo imali zaštitare. Stekla sam utisak da je učenicima njihovo pristustvo ulivalo osjećaj sigurnosti. Policajac u školskom drvorišu još je bolja ideja. Da se ja pitam dozvoljeno bi mu bilo da tokom smjene obilazi i školske prostorije. Ali, eto, nema kapaciteta.
Crnoj Gori već podug vremenski period fali kapaciteta za brojne aktivnosti koje bi nas pogurale naprijed. Moj je utisak da tonemo kao društvo, da se gušimo u sopstenom nemaru i neznanju. Da ima empatije, znanja i želje za pomakom naprijed ne bismo svakog dana čitali o žrtvama nasilja koje je u eskalaciji. No kapaciteta očigledno ima za bahatost i bogaćenje pojedinaca koji odbijaju da preuzmu odgovornost, a direktno su odgovorni za to što se građani ne osjećaju bezbjedno u svojoj državi.
Nikolina Petrović
Foto: Privatna arhiva