„ Ne mogu da vjerujem da mi se takve stvari stalno dešavaju. Ja, kao da sam magnet za takve muškarce, koji budu jaki, uspješni, ostvareni, i na početku prezainteresovani, a onda poslije nekog vremena samo nestanu. Nisam znala u čemu griješim, potpuno sam im se posvećivala, do zanemarivanja svojih obaveza, tako da bih uvijek bila tu za njih. Sad postajem svjesna kako učestvujem i kako sam ja odgovorna za takve odnose…“
(iskaz je fikcija autora)
Postizanje svjesnosti je jedan od ciljeva ka kojim idemo u mnogim psihoterapijskim pravcima. Međutim, pitanje svjesnosti je razmatrano mnogo prije nego što je postalo okosnica terapijskog metoda. Kako jedan fizički sistem kao što je mozak može da stvori svijest, je dilema koja je prvobitno nastala u domenu filozofije. Filozofi su zauzimali dihotomna stanovišta, poput dualizma i materijalizma. Dualizam, koji je najpoznatije zastupao Dekart, tvrdi da su um i mozak dvije odvojene susptance i da je svijest posebna pojava, nezavisna od fizičkog svijeta. Materijalizam, sa druge strane, tvrdi da su i um i svijest fizički fenomeni i da će se razumijevanjem fizičkog funkcionisanja tijela i mozga , razumjeti i um. Iako se ove filozofije razlikuju u detaljima, svaka ima svoje slabosti: dualizam često ignoriše biološke nalaze, dok materijalizam zanemaruje realnost subjektivnog iskustva. Nagli razvoj neuro-kognitivih nauka od sredine 20.vijeka, doveo je i do smješanja pojma svijesti, kao originalno filozoskog pitanja, u fokus istraživačkog rada. Iako su nalazi neuro kognitivnih nauka u saglasju da ne postoji anatomski centar u mozgu koji je odgovran za svjesnost, istraživanja ukazuju da se svjesnost prvenstveno oslanja na procese koji se vezuju za tri moždane strukture: moždano stablo uključujući i hipotalamus, talamus i moždanu koru. Osnovna svijest zavisi od funkcija moždanog stabla i talamusa. Ona se javlja kada je organizam živ, budan, u stanju pripravnosti i potpuno svjestan sadašnjeg trenutka i mjesta. Ova bazična svijest je osnova za osnova za sloćenije fenomene svjesnosti. Proširena svijest (ili svjesnost) zavisi od aktivnosti moždane kore koja omogućava organizmu razvijen osjećaj sebstva, i sposobnost da se postepeno gradi identitet iz sjećanja i očekivanih budućih isksutava, ali i kapacitet da se sebstvo smjesti u individualno istorijsko vrijeme.
U geštalt psihoterapiji, pitanje postizanja i širenja svjesnosti je bazičan cilj rada sa klijentima. Svjesnost je oblik iskustva koje bi se u širem smislu moglo definisati kao biti u dodiru sa sopstvenim postojanjem, sa onim što jeste,…osoba koja je svjesna zna šta radi, kako to radi i bira da bude to što jeste (Yontef, 1993.). Kao što postuliraju neurokognitivne nauke, tako i geštalt teorija razlikuje svijest od svjesnosti.
Mi biramo da li da budemo odgovorni, da li da se ponašamo, mislimo, osjećamo na naviknute načine ili u skladu sa slobodom izbora
Svijest se odnosi na mimimalnu, automatsku funkciju poput budnosti, regulisanju vitalnih funkcija, dok svjesnost predstavlja doživljaj životnosti u ovdje i sada kroz povezanost sa tim šta se i kako dešava „unutra“ (unutrašnji svijet osobe: subjektivni fenomeni, koji uključuju tjelesne senzacije i emocionalna zbivanja) i „spolja“ (naše cjelokupno ponašanje, govor i aktivnost koje nas povezuju sa spoljašnjim svijetom) i „između“ (misli, fantazije, anticipacije).
Važno je naglasiti da je za postizanje promjene bitno „osvajanje“ sve tri zone svjesnosti i uspostavljanje relacione svjesnosti: da osoba postaje svjesna sebe, svojih procesa, ali naizmjenično i istovremeno svjesnosti odnosa sa sredinom. To nije svjesnost koja je postavljena kao refleksija nakon nekog iskustva (kao u primjeru sa zamišljenom klijentkinjom sa početka testa). Promjena se dešava kroz svjesnost koja je omogućena u trenutku realizacije kontakta sa sobom, drugima i sredinom. Ovladavanje svjesnošću tako postaje vještina, ali i disciplina koja omogućava da se prepozna unutrašnja realnost, obrasci koji remete adekvatan kontakt uz istovremeno prepoznavanja stimulusa koji stižu iz sredine. Ako osoba ne ovlada ovom vještinom, osuđena je na gubitak slobode izbora. Fiksirani obrasci ponašanja, osjećanja i akcija imaju moć, aktiviraju se bez svjesnosti, imaju automatski i impulsivan status. Mi na kraju biramo da li da budemo odgovorni, da li da se ponašamo, mislimo, osjećamo na naviknute načine ili u skladu sa slobodom izbora. Svjesnost vraća odgovornost, slobodu izbora, a automatizovanim načinima funkcionisanja vraća fleksibilnost i životnost što otvara mogućnost da se mijenjaju.
Marko Minić, psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]