Otkako su izlozi i grad počeli da se ukrašavaju i najavljuje Nova godina, sve mi je teže. Samo da se sve ovo završi. Nikad se odvojenije od života oko mene nisam osjećao. Ništa nije kao prije. Ne znam kako ću. (iskaz je fikcija autora)
Teško je poreći utisak da odlazak stare i početak nove godine ne podrazumijevaja radost. Slavljenje novogodišnjih praznika se datumski mijenjalo kroz epohe i kulture, ali ono što je oduvijek zajedničko, bez obzira na kulturno-religijski i istorijski kontekst, je veselje koje prati nadu i vjeru da će nova godina biti bolja u pogledu onoga što je ljudima bitno. Savremena dob u kojoj živimo obilježena je pretjerivanjima u mnogim sferama, pa se i radost slavljenja pomjera ka sreći i euforiji. Gradovi blješte, u trci za što veći spektaklom, mediji „bombarduju“ sentimentalnim reklamama, društvene mreže su prepune prizora srećnih idealnih pojedinaca i porodica, na idealnim mjestima, a internet titra od „10 savjeta kako da,… (nešto), da bismo u narednoj godini bili … najsrećniji, najbolji, najuspješniji,…“
Ipak, u našoj praksi, često se susrećemo sa nešto drugačijim scenarijom. Ne događa se baš da neko dođe sa direktnom žalbom kako je potišten zbog praznika, ali je rijetko da se neko u sesiji, u ovom periodu, ne osvrne na prazničnu atmosferu. Nerijetko čujemo izjave poput: „samo da ovo prođe“, „ neko je ludilo u vazduhu, euforija, kao da se neće živjeti poslije prvog“, „dođe mi da zaspim nekoliko dana prije i da se samo probudim kad sve prođe“, „teško mi je kad vidim da sve ipak ide dalje…“Mnoge osobe se baš u pretprazničnom periodu osjećaju pojačano usamljeno, potišteno, umorno ili iscrpljeno.
Korijen ovog iskustva, bez obzira na različite sadržaje koje ljudi nose u svojim pozadinama u susretu sa praznicima, može se sagledavati kroz koncept kognitivne disonance. To je psihička nelagoda koja nastaje kada imamo istovremeno međusobno suprotstavljene ideje, očekivanja ili uvjerenja što potom kreira unutrašnji konflikt i posledično neprijatna osjećanja. Osoba kao da se podijeli na dva dijela, od kojih jedan zna da „treba za praznike biti razdragan i srećan“, a drugi dio nosi suprotno iskustvo, nrp. smrti bliske osobe i prva Nova godina bez nje, raskid, razvod, bolest, usamljenost, neuspjeh, ili prosto ne nalazi živost u sebi za radost. Nadalje, mnogi ljudi ulaze u praznike kao u ritual koji se ne preispituje, oslanjajući se na na scenarije koji su kreirani u djetinjstvu, gdje je možda kreirana predstava harmonije, sloge, zajedništva, topline, ili pak „porodične slike“ za spoljni svijet. Ako su te predstave ostale nepreispitane u pogledu njihove istinitosti, odrasla osoba može doživjeti snažno razočarenje ili unutrašnji pristisak kada se realnost ne uklopi u njih. Disonanca na kognitivnom ali i emocionalnom planu tokom praznika često nastaje upravo u susretu između tih očekivanja i trenutnih emocionalnih potreba. Smisao praznika nije slijepo pratiti koreografisanu ulogu. Oni mogu biti i prilika za učenje da budemo prisutni i milosni prema unutrašnjem iskustvu, kakvo god ono bilo i u kakvom god se kontekstu nalazili.
Marko Minić, psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]