„Sve je konačno na svom mjestu, ali sitnice mi i dalje remete mir. Pažnja mi stalno odlazi na ono što nije dobro ili bi moglo da bude bolje, umjesto na ono što je u redu. A kad je sve u redu, zamišljam šta bi moglo da pođe po zlu. Tada se pitam: ‘Šta ako ne umijem da uživam u trenutku? Šta ako funkcionišem samo u haosu?’. Te misli me plaše.”
Život se stalno dešava, čine ga velike i male stvari, i svakodnevnica i neuobičajeni događaji. Sve češće se stiče utisak da su ljudi na našem području prihvatili da žive sa stresom, da ćute i trpe, jer to je život. Uvijek će tu biti nešto da žulja, da smeta. A ako nema, onda ćemo da ga osmislimo, jer je osjećaj da je sve u redu nepoznat.
Prijatni i neprijatni događaji će se svakako dešavati, bez obzira na to da li uživamo u trenutku ili ne. Uživanje ne priziva maler; briga ga ne sprečava. Loše okolnosti se ne mogu predvidjeti stalnom napetošću, niti se mogu spriječiti odricanjem od mira
Kolektivno iskustvo dugotrajnih kriza kao što su ratovi, sankcije i generalna društvena neizvjesnost, naučili su ljude da je važno uvijek biti pripravan za loše. Tako nastaju izreke poput: „Stavi kamen u cipelu da te nešto žulja“, kao da je opasno opustiti se, opasno je uživati u dobrom, jer loše navodno uvijek “vreba iza ćoška”. U takvoj kulturi, osjećaj mira postaje nešto strano.
A šta je realnost? Prijatni i neprijatni događaji će se svakako dešavati, bez obzira na to da li uživamo u trenutku ili ne. Uživanje ne priziva maler; briga ga ne sprečava. Loše okolnosti se ne mogu predvidjeti stalnom napetošću, niti se mogu spriječiti odricanjem od mira. Događaji bi se svejedno dogodili.
Ukoliko je osoba dugo živjela u napetosti i neizvjesnosti, ona je naučila da u tome funkcioniše, razvila je mehanizme koji je štite od nepredviđenih neprijatnosti. To je ono što je poznato. Mir je nepoznanica. Dakle osoba nije u kontaktu sa sobom u sadašnjem trenutku, već stvara fantazije kako bi se “poznato” vratilo na scenu. Time se stvara privid kontrole, što osobu zapravo odvaja od kontakta sa sobom.
Iz perspektive geštalt terapije, osoba je razvila obrasce ponašanja koji su nekada bili korisni, ona se navikla da opasnost vreba, jer su okolnosti bile takve. Međutim, i kada su se okolnosti promijenile, obrazac ostaje. Takoreći, postao je fiksirani geštalt, koji se rigidno koristi, bez adaptacije na nove okolnosti.
Terapijski proces, osnažuje osobu da postane svjesna i svog unutrašnjeg uvjerenja, da uvijek mora biti spremna za nadolazeće neprijatne događaje. Svjesnost jeste prvi korak, no terapija osnažuje klijenta da u sigurnom terapijskom setingu istražuje druge mogućnosti i da postepeno kreira nove forme ponašanja koje će se koristiti fleksibilno i u skladu sa kontekstom.
Važno je razumjeti da ovo nisu znakovi da osoba ne umije da uživa, već se ukazuje da je ona dugo živjela u uslovima koji zahtijevaju kontinuiran oprez. U terapijskom procesu osoba uči da za prisustvo i bivanje u trenutku nije potrebna snaga već dozvola. Kada osoba sebi da dozvolu da uživa u prijatnom trenutku, otvara se novi prostor za razvoj. Naime, time se mir više ne opaža kao prijetnja, već jedno novo iskustvo kom osoba uči da se vraća.
Ljubica Aničić, psiholog i gestalt psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]