Dr Darko Radinović, spec. radiologije, subspecijalista interventne radiologije i načelnik odjeljenja interventne radiologije KCCG, nedavno je završio subspecijalizaciju u interventnoj radiologiji. Odbranio je rad na temu: ,,Mehanička trombektomija kod akutnog ishemijskog moždanog udara: inicijalno iskustvo Kliničkog centra Crne Gore” i postao jedan od najmlađih specijalista u KCCG. Da želi da bude ljekar izjavio je kao jedanaestogodišnjak, a za interventnu radiologiju odlučio se tokom studija. Za njega je ova oblast sadašnjost, a u velikoj mjeri i budućnost crnogorske medicine.
– Subspecijalizacija predstavlja formalnu potvrdu onog što sam već obavljao u praksi, dopunjenu za još neke vještine, ali i veliku odgovornost u izgradnji sistema koji treba da počiva na više mladih ljudi u budućnosti. Ujedno je i velika obaveza da se uvedu nove procedure koje su korak sa savremenim svjetskim standardima na polju minimalno invazivnih procedura-kaže dr Radinović u razgovoru za MNE magazin.
Jedan ste od najmlađih specijalista u KCCG. Zašto ste se opredijelili za interventnu vaskularnu radiologiju? Koji je to bio trenutak kada ste odlučili da će medicina biti Vaš životni poziv?
– Imao sam 11 godina. Bio sam član radijske ekipe ,,Radoznalice” na RTCG, a tema sastava u jednoj od emisija je bila šta želim biti kad porastem. Nije teško pogoditi u kojem smjeru vodi priča… To je prvi put da sam naglas rekao da želim biti ljekar. Neka moja prva prava misao, iako dječačka, nezrela. Iz ove perspektive, nakon 25 godina od tog čuvenog sastava, mislim da nije slučajnost. Postoji neka sudbina koja se umiješa taman toliko da svako dobije svoje ,,parče” prostora, ulogu u životu, a da sam ga ja već tad odabrao. Interventna radiologija je bila nepoznanica za mene kao studenta do momenta dok nisam upoznao prof. Gorana Nikolića. Tada sam slušajući njegova predavanja, a zatim se i interesujući za procedure, shvatio da je to sadašnjost, a u velikoj mjeri i budućnost crnogorske medicine jer omogućava širok dijapazon minimalno invazivnih procedura vitalnih za pacijente.
Bili ste dio timova koji su uradili važne stvari na polju interventne radiologije. Na koji uspjeh ste najponosniji?
– Ponosan sam na više stvari, a ako jednu treba izdvojiti onda bi to bila implementacija mehaničke trombektomije kod akutnog ishemijskog moždanog udara prije pet godina. Tada sam imao 31 godinu i sa ove distance bio je to vrlo hrabar potez.
Što su za Vas najveći izazovi sa kojima se suočavate u ovoj oblasti?
– Najveći izazov je da se nađe prava mjera za svakog pacijenta. Individualan pristup je najpotrebniji, a sa tim u vezi i prava indikacija za tretman, prava selekcija pristupa, materijala, tehnike rada. Teško je izdvojiti jedan segment, jer u svakom postoje veliki izazovi, ali u tome i jeste draž ovog posla.
Za interventnu radiologiju ističu da je budućnost moderne medicine. Kako je Vi vidite u budućnosti? Kakve će metode biti rađene i, s obzirom da već sada se govori o dobrobiti AI i robotike u ovoj oblasti, kakav je Vaš stav povodom toga?
– Interventnu radiologiju doživljavam već sada kao most između mnogih medicinskih grana, a u budućnosti naročito progresivno vezivo koje ih spaja. Ona pruža pacijentima komfor u smislu manje invazivnih procedura, kraće je vrijeme ležanja u bolnici, dok u isto vrijeme ozbiljno unapređuje kvalitet zdravstvene usluge. Metode koje će se raditi su vezane za tretman mnogih trenutno nerješivih problema kod vaskularnih pacijenata, ali i na polju nevaskularnih procedura. Naša budućnost su intervencije kojima se pristupom preko kože vrši određeno umanjivanje ili uništavanje tumora na mnogim organima. Što se tiče AI, smatram da još u interventnoj radiologiji ne postoji šansa da skorije može da zamijeni ulogu ljekara, ali itekako može da ponudi softverska pomagala za selekciju i planiranje procedura i na tome se uveliko već radi.
Kakvi su Vam planovi koji se tiču nastavka edukacije i usavršavanja znanja?
– U planu je unapređenje endovaskularnog tretmana kod pacijenata sa dijabetesnom bolešću jer se javlja sve veća potreba zbog ozbiljnog porasta te patologije, te endovaskularni tretman aortne bolesti, minimalno invazivno zbrinjavanje krvarenja u gastrointestinalnom sistemu itd.
U poređenju sa drugim zdravstvenim sistemima u okruženju, kako biste definisali razvoj interventne radiologije u Crnoj Gori i postignuća u ovoj oblasti?
– Teško je ukratko reći, jer u nekim segmentima kao što je tretman karotidne bolesti, moždanog udara i slično smo komparabilni ili bolji od zemalja okruženja, dok postoji određeni nedostatak procedura kao što su embolizacije tumora, ablativne tehnike na kojima će biti fokus. Obzirom da je mlada grana u pitanju i da je populacija Crne Gore neuporedivo manja od evropskih zemalja te je samim tim i frekvencija patologije sa kojom se susrijećemo manja, smatram da je trenutno stanje dobro. Namjerno kažem dobro jer težimo uvijek boljem i najboljem, što uz pomoć novog mlađeg kadra možemo i postići.
Radite odgovoran i stresan posao. Ko Vam je najveća podrška?
– Najveća podrška je moja porodica: supruga, dva sina, a ništa manje i jednako ona iz koje potičem: majka, otac i braća.
Kad imate slobodnog vremena, kako ga provodite?
– Slobodno vrijeme provodim sa djecom i suprugom u, za mene, najboljem mogućem izvoru energije i razlogu zbog čega se radi i živi. U ono nešto malo vremena što ostane volim sve poslove oko kuće koji predstavljaju svojevrstan ventil. Što se tiče društvenog života, volim igrati tenis, organizovati karaoke i druženje uz neku fudbalsku i košarkašku utakmicu sa standardnom ekipom.
Mn.M.
Foto: B. Šekularac