U roku od 24 sata prisustvovala sam konferencijama koje su u srži imale za temu vještačku inteligenciju. Tematski, obje su govorile o budućnosti. Suštinski, kao da se nisu bavile istim svijetom.
Prva konferencija, zovimo je naučnom, okupila je ljude koji se vještačkom inteligencijom bave poslovno. Oni godinama ozbiljno eksperimentišu sa AI i uspješno razvijaju sopstvene alate. Na njima grade, bez pretjerivanja, milionske poslove.
Druga, medijska konferencija, organizovana je od predstavnika ozbiljne medijske kuće, sa ciljem da prikaže kako će izgledati medijsko tržište u narednih pet godina. Tu već nastaje zanimljiv kontrast: mediji daju projekcije za pola decenije unaprijed, a naučnici/privrednici prave planove na šest mjeseci, jer toliko su brze promjene na tržištu.
Na naučnoj konferenciji dominirala je radoznalost. Učesnici otvoreno govore o manama AI sistema. Znaju da nisu 100% pouzdani, da haluciniraju, da „podilaze“. ChatGPT je, kažu, najproblematičniji; prednost daju Google AI-u. Testiraju, provjeravaju, uče. Stiče se utisak da se zabavljaju tokom procesa. Nemaju strah.
Kada klijent plati, može da objavi šta želi. Svi gubimo, jer izgubilo se ono zbog čega je novinarstvo nekada postojalo: priča
Na medijskoj konferenciji druga slika. Učesnici su novinari, urednici, predstavnici kompanija i ljudi iz marketinga. Prema rezultatima predstavljene analize na konferenciji, 57% ljudi ne koristi ili je još u fazi savladavanja osnovnih AI funkcija. Vještačka inteligencija je predstavljena kao sila koja preuzima sadržaj, ali i profesiju, ne kao tehnologija koju treba razumjeti. Atmosfera: nesigurnost, strah, potreba da se javnosti stavi do znanja da se „ne zna šta nas čeka“.
Čini se da je na ovoj konferenciji nešto važno izostavljeno. AI nije najveća prijetnja. Najveća prijetnja je uređivačka politika koju je redakcija, u većini slučajeva, prepustila marketingu. Izgubili su svoj glavni adut – autentičan sadržaj. Između ostalog, kada klijent plati, može da objavi šta želi. Kada imaju malo klijenata, sadržaj postaje jednoličan, jer „komercijalan sadržaj“ onih koji plaćaju dominira. Svi gubimo, jer izgubilo se ono zbog čega je novinarstvo nekada postojalo: priča. Odgovorno tvrdim da kvalitetna priča publiku zanima. Nažalost, za dobre startap priče i mlade preduzetnike nema puno prostora, ukoliko nemaju budžet za PR. I to je redakcijska odluka.
Svidjelo mi se jer su ispravno zaključili da, bez obzira na rezultate istraživanja, pažnja ljudi nije nestala. Ona je fokusirana tamo gdje se kvalitet još uvijek nudi. Ljudi i dalje gledaju dvosatne podkaste. Čitaju knjige, intervjue na nekoliko strana. Prate velike priče. Lojalni su kvalitetnim sadržajima, posebno ako mogu da nauče nešto novo.
Možda će vam biti zanimljivo da znate zaključak naučne konferencije. Zaključak je da ne možemo (i ne treba) 100% da se oslonimo na vještačku inteligenciju. Ljudsko iskustvo, intuicija, procjena, mišljenje stručnjaka tokom procesa – sve ono što dolazi iz prakse i znanja, i dalje je cijenjeno. I nezamjenjivo. To su vrijednosti koje AI ne može da oponaša. U krugovima naprednih korisnika, ljudska „ruka“ postaje vrednija nego ikad, AI je samo koristan alat. O tome sam već pisala.
Sada imate mogućnost da uporedite dva pogleda, dvije industrije i dva mentaliteta. Ono što sami treba da odlučite je kome vjerovati: onima koji eksperimentišu ili onima koji imaju „glas“.
Piše: Marija Trivić, Media Support & Consulting
Izvor: Nedeljnik