Iz sela Kruščić do Crvenke, svaki dan 20 kilometara biciklom išao je, zbog treninga, Slavko Vlahović prateći svoje snove. Primjer je da se dječački snovi izuzetnom upornošću, znanjem, talentom, odricanjem i ostavljanjem ,,srca na terenu”, ostvaruju.
Danas je fudbalska legenda i jedan od najdugovječnijih kapitena podgoričke ,,Budućnosti”, trener pionira i kadeta FK ,,Podgorica”.
Ljubav prema sportu i upornost dovele su ga te davne 1977. u Titograd. Posvećenost i srčanost učinile su ga miljenikom navijača ,,Budućnosti”. Teško je bilo ugroziti odbranu “plavih” kada za desnog beka imate Slavka Vlahovića.
Fudbaler sa najviše odigranih zvaničnih utakmica u plavo-bijelom dresu (413), drugi na vječnoj listi po prvoligaškim nastupima u jugoslovenskom fudbalu (iza Envera Marića), prisjetio se u razgovoru za MNE magazin svojih fudbalskih početaka.
,,Ovaj mali je brz kao metak!”
Rođen je u Vojvodini, selo Kruščić nadomak Crvenke. Selo sa oko četiri-pet hiljada stanovnika s jednom osnovnom školom u kojoj je radio samo jedan nastavnik fizičkog vaspitanja. Upravo taj nastavnik, njegov pristup radu sa učenicima, sposobnost da prepozna individualne karakteristike svakog od njih, imao je presudan uticaj na Slavkov doživljaj sporta i kao igrača, a kasnije i kao trenera. Fudbal je, kaže, učio na ulici. Sa 16 godina počeo je da igra za seoski fudbalski klub ,,Mladost”, a brzo nakon toga potpisuje prvi profesionalni ugovor za FK ,,Crvenka”. 
– Moj trener bio je Marko Valok. On je 1975/6. bio trener ,,Budućnosti”, kad je ušla u prvu ligu. Ja sam kod njega u prvom timu igrao veznog igrača. Nisam još napunio 19 godina kad je u klub stigao poziv za vojsku. Po povratku iz vojske stigao sam na pripreme u ,,Crvenki”. Onda je Mišo Folić, trener došao iz ,,Budućnosti” da me posmatra i njegov komentar je bio: ,,Ovaj mali je brz kao metak!” Ubrzo sam počeo da igram za ,,Budućnost”. Moja porodica se tada preselila u Crnu Goru. Odigrao sam u kontinuitetu 14 sezona u ,,Budućnosti”, nisam imao povreda što je uslov da možete tako dugo da trajete. To je uspjelo samo trojici fudbalera: Enveru Mariću, golmanu ,,Veleža”, Nedžadu Verlaševiću, igraču ,,Slobode” iz Tuzle i meni. Ja sam za tri sezone u 34, 35 i 36 godini odigrao 100 utakmica – ispričao je Vlahović.
Dolazak u Titograd, početak istorije
Vlahović je stigao u ,,Budućnost” kada je počela smjena generacija, a prilagođavanje mu nije bilo problem.
– Ušao sam u tu generaciju s 23 godine, imao sam već veliko fudbalsko iskustvo iz ,,Crvenke”, jer druga liga je isto bila profesionalna. Kada sam stigao u ,,Budućnost”, tada su došli Mićo Bakrač i Zoran Vorotović.Tada je počela smjena generacija, tu su bili Žarko Vukčević, Mirko Radinović i ja… Brzo sam se uklopio, po prirodi sam druželjubiv, odmah su me zavoljeli i ja njih – pojasnio je Vlahović.
Kako kaže, krivo mu je bilo što odmah nije mogao da dobije ispisnicu od ,,Crvenke”, jer bi tako ostvario jednu od svojih tada najvećih želja.
– Da sam je dobio u julu, čuvao bih Dragana Džajića. I dan danas mi je to neka žal. On je bio pri kraju karijere, ja bih mogao reći onda čuvao sam mnoge reprezentativce i Dragana Džajića – priča on.
Saigrači – prijatelji i van terena
Posmatrajući staru fotografiju, Vlahović s mnogo poštovanja govori o saigračima koji su, prema njegovim, riječima bili kao braća.
– To su bili veliki radnici, profesionalci, ljudi. Mi smo se družili, imali smo svoj tim, neki su u slobodno vrijeme igrali karte – remi, a mi drugi smo okolo kibicovali. To druženje smo prenosili na teren. Velikoj četvorci najgore gostovanje je bilo u Titogradu, jer nikada nisu znali kakav će biti rezultat, to su bile teške utakmice. Moram da izdvojim Anta Miročevića, jer je bio strašan igrač, njega su čuvali najbolji odbrambeni fudbaleri, ništa mu nisu mogli, kakav je bio tehničar i imao nevjerovatan pregled igre… Uvijek smo bili, zavisno od trenera, jaka konkurencija, stabilan prvoligaš, svako nas je posmatrao kao ozbiljnu ekipu – naveo je.
Sa posebnom emocijom Vlahović se prisjetio svog velikog prijatelja, pokojnog Janka Miročevića.
– Bio mi je više od druga, kao brat. Tako smo i igrali, Janko desnog štopera, ja desnog beka, i pred svaku utakmicu smo u karantinu razrađivali taktiku. Tačno smo znali, ako ja pogriješim on priskače u pomoć i obratno. Bili smo cimeri tada i nerazdvojni sve dok nas Janko nije napustio – kazao je.
Utakmice su bile spektakl
Najljepše uspomene vežu Vlahovića za vremena kada je fudbal bio najpraćeniji sport, pa su tribine bile male da prime sve one koji su željeli da gledaju utakmicu.
– Mnogi koji su mislili da nas pobijede itekako su morali da ulože ekstremno velike napore, a mi smo ovdje igrali pred punim stadionom. Iza istočne tribine bilo je puno drveća visokih, tu su se ljudi peli da gledaju utakmicu… Sada kada vidim prvu ligu, poluprazne tribine… Ali nije samo tako kod nas. Fudbalski savez Jugoslavije je bila ozbiljna organizacija i gdje god smo došli, svuda smo bili uvaženi. To se vidjelo po tome kada igrate vani, date gol, vama aplaudiraju, to je bilo nevjerovatno, mi smo bili srećni i ponosni. Tako je bilo i kod nas ovdje u Podgorici – kazao je.
Fudbaleri ,,Budućnosti” bili su idoli, a jedan od najboljih primjera za to su albumi sa njihovim likovima na sličicama, pa su i djeca znala ko igra za podgorički klub.
Desni bek kojeg su svi cijenili
Vlahović je “čuvao” najbolje igrače, koji su bili reprezentativci Jugoslavije, a iz jednog razloga su ga svi posebno cijenili.
– Kad sam počeo da igram desnog beka, nije mi se mogao desiti nikakav mali pad ni u jednoj utakmici, jer sam konstantno imao te vrijednosti fudbalske na visokom nivou. Nijednog igrača nisam ogrebao, a u to vrijeme je bilo mnogo oštrih startova, a da ja onesposobim nekoga, nije mi padalo na pamet. Zato su me svi ti igrači koje sam čuvao cijenili i voljeli. Npr. Šurjak, kada izađe na zagrijavanje, on mene traži, priđe i mi se zagrlimo. Maksimalno sam prilazio svakoj utakmici. Mi nismo ni u gostima bili bez publike. Na primjer, Beograd je pun Crnogoraca, igramo protiv ,,Partizana”, jedan dio tribine navija za ,,Budućnost”, nismo se osjećali kao da smo vani. Mnogo lijepo je bilo, nikada ne mogu zaboraviti to vrijeme – kaže on.
Desni bek ,,Budućnosti” uvijek je davao sve od sebe na terenu, a to su umjeli da prepoznaju oni koji su Vlahovića svrstavali u najkvalitetnije fudbalere.
– U jugoslovenskom fudbalu poslije svakog kola imali ste ocjene u sportskim novinama, od pet do deset. Ja sam skoro uvijek bio među pet najbolje ocijenjenih desnih bekova i to je bilo dobro za sve fudbalere, podstrek da to ponovite na svakoj sljedećoj utakmici – pojasnio je Vlahović.
100 godina FK Budućnost
Nedavno je kao legenda kluba dobio priznanje, kristalni globus sa posvetom i monografiju. Na pitanje šta za njega u životu predstavlja ,,Budućnost” koja je ove godine obilježila vijek postojanja, Vlahović odgovara:
– Za mene, boga mi, puno… Biti tako dugo u ,,Budućnosti”, odigrati toliko utakmica, biti kapiten, član predsjedništva… Trebate biti uvaženi… Kod mene je bilo suprotno, ali nije važno, ja sam izdržao. Pola godine prije mene su otišli u penziju braća Miročević, onda dođe momenat, 2017. i nikako ne mogu da iščekaju kada će meni da vide leđa i to opet ljudi koji su bili nagovoreni. Bilo gdje u svijetu sportisti koji imaju toliko iskustva ne idu u penziju, primaju penziju, ali i dalje rade. Ostaju da budu koordinatori mlađim kolegama, da svoje iskustvo i znanje prenesu na njih, da im pomognu da izrastu u ono što su oni bili, a ovdje jedva čekaju da ti vide leđa. Pokojni Janko Miročević i ja smo bili poznati po radu sa mlađim kategorijama, umjesto da nas ostave da podučavamo mlađe kolege…ništa od toga. Ne znam zašto je to tako kod nas, tih ljudi se odriču oni koji nemaju pojma. Smjena generacija jednog dana treba da se dopuni – poručio je.
Odigrao sam u kontinuitetu 14 sezona u ,,Budućnosti”. To je uspjelo samo trojici fudbalera: Enveru Mariću, golmanu ,,Veleža”, Nedžadu Verlaševiću, igraču ,,Slobode” iz Tuzle i meni. Ja sam za tri sezone u 34, 35 i 36 godini odigrao 100 utakmica
Uspjesi sa mlađim kategorijama
Vlahović je nakon duge igračke započeo trenersku karijeru.
– Pred kraj igračke karijere upisao sam višu trenersku školu u Sarajevu, počeo je rat, prebacio sam se na DIF kod profesora Veljka Aleksića u Beogradu. To je bio divan čovjek, šef katedre, profesionalni fudbaler, prvo u ,,Vojvodini”, pa u ,,Crvenoj zvezdi”. Kod profesora Aleksića nije mogao svako da se upiše, već samo poznati igrači. On je znao da kaže: “Samo igrači koji su bili poznati i imaju dugu karijeru mogu svoje znanje da prenesu na mlađe”. Za to sam se pripremao, da mi ne kažu kako nemam višu trenersku školu, ali ni to mi nije pomoglo. Eto mi kući ta diploma – pojašnjava Slavko.
Sa mlađim generacijama ,,Budućnosti” postigao je brojne uspjehe.
– Generacija ‘80-‘81 te 1996/1997. plasirala se u kadetsku ligu Jugoslavije; generacija ‘82. prvaci Crne Gore 1998; generacija ‘83, prvaci Crne Gore, drugi u Jugoslaviji; generacija ‘87. osvojili četiri titule; generacija ‘93. dupla kruna u Crnoj Gori. S generacijom 91/92. osvojili smo međunarodni turnir u Foči. Pobijedili smo kadetsku reprezentaciju Engleske. Pobjednici smo istog tog turnira i sa generacijom ‘97. (u finalu savladan Maribor). Ova generacija je osvojila i duplu krunu u Crnoj Gori. Ali, ovdje se ne prašta uspjeh. Tu opet postoji problem vezan za klub, jer niko mene nikada nije pitao: Slavko, ima li tu neko da se priključi kada seniorska ekipa ide na pripreme, koja su to tri-četiri igrača da ih uzmemo da se malo prilagode. To je tako išlo iz godine u godinu i sada je ,,Budućnost” došla na ove grane i nema čarobnog štapića koji može ovo da vrati – smatra on.
Iznjedrio je nekoliko igrača koji su poslije igrali u prvoj ligi. Od 2017. Vlahović radi sa pionirima i kadetima u FK ,,Podgorica”.
Kakav je bio kao igrač, takav je Vlahović i kao trener: profesionalac, vrlo zahtjevan. Prema njegovim riječima, problem današnje djece je nezainteresovanost.
Profesionalni, radni principi su nešto od čega Vlahović nikada neće odustati.
– Nije fudbal trening. Tačno se zna u našem poslu šta se radi u koje doba dana, postoje knjige o tome, fudbal je postao nauka, samo što mi nećemo da ispratimo tu nauku. Ovo što ja radim danas sa pionirima, toliko je taktika teška i složena i morate veliku pažnju tome da date. U našem poslu korekcija nije da se trener iživljava, da zaustavlja igru, trener pištaljkom zaustavlja igru da izvrši korekciju. Toliko ima fudbalskih detalja, koje djeci može da ulije u glavu samo neko ko ima ogromno iskustvo i znanje i ko je to kroz dugi igrački staž prošao sve. Ovi sadašnji treneri mogu da otklone velike greške, ali fudbal nije u velikim greškama nego u detaljima – poručio je.
Podrška porodice
Kraj igračke karijere nije značio i promjenu sredine za Vlahovića, do dana današnjeg ostao je u glavnom gradu Crne Gore.
– Moji su se svi tu preselili, ja sam oformio porodicu, dobio stan u Bloku V, ali ne u prvom ugovoru, već sredinom drugog kada su već mnogi rezervni igrači imali stan. Ja nisam jer sam bio nepodoban, jer sam nekome znao da kažem: Niste u pravu! I nisam povlađivao zarad interesa. Meni su i djeca takva i unučad – kazao je.
Vlahović, porodicu koja mu je oduvijek bila podrška, smatra svojim najvećim uspjehom.
– Moja supruga nije radila, nije ni mogla jer sam ja stalno bio odsutan. Nikada kući nismo bili i ta odvajanja od porodice i djece su mi jako teško padala. Kćerke Ana i Žana su tada išle u osnovnu školu, obje su kasnije završile podgoričku gimnaziju, pa fakultete i danas su prosvjetni radnici – kaže Slavko.
Ne krije koliko je ponosan na kćerke i unučad.
– Najbitnije mi je bilo da budu dobri ljudi – zaključio je.
Nikolina Petrović
Foto: B. Šekularac