„Počela sam da primjećujem da se moje trogodišnje dijete mnogo stidi. Kada smo u
prodavnici ili sretnemo neke prijatelje, on odbija da se javi. Ja objašnjavam drugima da je on jednostavno takav, stidljiv, ali ni meni to uvijek nije prijatno. Želim da ga naučim društvenim pravilima, da se pozdravi kada nekoga sretnemo, a opet znam da mu je u tim trenucima nelagodno i bude mi žao. Teško mi je da kao roditelj pronađem balans između onoga što mislim da je dobar način vaspitanja, potreba svog djeteta i očekivanja okoline.“
Stid kao osjećanje javlja se rano, u drugoj polovini druge godine života. Dijete tada počinje da obara pogled, skriva lice rukama ili se povlači kada uradi nešto što roditelji ne odobravaju. To je period kada se razvija svijest o sebi i o tome šta je društveno prihvatljivo ponašanje. Stid ima važnu ulogu u socijalizaciji i uči dijete o tome koje su granice i pravila u društvu.
Stid i strah odrasli međutim vrlo često pomiješaju. Strah je takođe evolutivno značajan: on pomaže djetetu da prepozna situacije koje su potencijalno opasne ili preplavljujuće. Za
razliku od stida, strah nije povezan s procjenom tuđih očekivanja, već sa osjećajem sigurnosti. Kod djece se javlja veoma rano — već u prvoj polovini prve godine života.
Da bismo razumjeli zbog čega se trogodišnje dijete povlači pred nepoznatim osobama, važno je osvrnuti se na rani razvoj straha i privrženosti. U istraživanjima stilova vezanosti djeca su dovođena u situacije u kojima se smjenjivalo prisustvo majke. Pokazalo se da već prije prvog rođendana pokazuju jasnu vezanost za glavnu negujuću figuru. Kada se nađu u nepoznatom okruženju, sa ljudima koje ne prepoznaju, djeca prirodno traže bliskost i sigurnost te osobe.
Njeno prisustvo za dijete predstavlja sigurnu bazu, dok odsustvo u novoj situaciji može da
izazove strah.
Stid ima važnu ulogu u socijalizaciji i uči dijete o tome koje su granice i pravila u društvu
Mnogi oblici straha kod djece lako se prepoznaju — iznenadni glasni zvukovi, nagle promjene u okolini, susret sa životinjama. Ali u socijalnim situacijama odrasli često nisu svjesni koje sve situacije mogu biti zastrašujuće. To što je dijete nekoga vidjelo ranije ne znači da ga je zapamtilo. U takvom trenutku dijete može biti uplašeno, ali se njegovo povlačenje tumači kao stid, nevaspitanje ili razmaženost.
Za roditelje je posebno teško kada ponašanje djeteta izaziva komentare okoline. To može
narušiti sliku o tome kakvim roditeljem žele da budu. Zbog potrebe da ispune očekivanja
sredine, roditelji ponekad zanemaruju emocionalne signale djeteta i insistiraju na ponašanju koje dijete u tom trenutku ne može da iznese. Time umanjuju sopstvenu nelagodu i žele da pokažu da „pravilno“ vaspitavaju dijete, ali do djeteta stiže poruka da su njegove emocije manje važne od očekivanja odraslih. Nekada to bude praćeno i kaznom, što dodatno pojačava unutrašnji konflikt i nesigurnost.
Djeca o sebi i svijetu uče na bezbroj načina. Usvajaju i one poruke koje odrasli ne šalju
direktno, a upravo te poruke oblikuju njihov osećaj selfa i način na koji pristupaju drugima.
Zato je važno da roditelj s vremena na vreme zastane i zapita se: Šta želim da moje dijete
nauči iz ove male, svakodnevne situacije? Kakvu poruku želim da ponese? Kontakt sa
djetetom, njegovim emocijama i potrebama, može biti put kroz vaspitanje, dok otpuštanje
pritiska okoline otvara prostor za nova, autentičnija iskustva u roditeljstvu.
Ljubica Aničić, psiholog i gestalt psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]