…Sanjala sam nedavno da se sestra udaje. Bila je srećna u prelijepoj bijeloj vjenčanici. U snu su joj ispred kuće u koju dolazi dali veliku kašiku meda kao znak dobrodošlice i ona je to sa radošću pojela. Naš otac je na svadbi bio mlad i lijep kao da ima dvadeset godina i nije bio ćelav već sa bujnom i gustom kosom. Majka je bila takođe prelijepa na svadbi, bila je srećna i konstantno nasmijana, ali me užasnulo što nije imala prednje zube. Onda se nekako pojavila moja pokojna baba koja je prišla sestri, uzela je za ruku i poljubila je. Ali nisam sigurna da je baš bila baba, nekako mi se miješaju likovi, kao da je čas bila ona, čas neko poznat ali sigurna sam u još nečije prisustvo… Probudila sam se uznemirena i cijeli dan sam pod utiskom. (iskaz je fikcija autora)
Snovi su još od davnina predstavljali jedan od najzagonetnijih dijelova ljudskog iskustva. San kao fenomen, prevazilazi granice psihologije kao nauke. Prije nego što je postao predmet psihologije, njim su se bavili vračevi, proroci, vidovnjaci, sveštenici. Prvi koji je pokušao da kroz sistematizovan metodološki okvir posmatra i tumači snove bio je Artemidor iz Dadlisa, antički istraživač iz drugog vijeka nove ere. Njegovo djelo Oneirokritika predstavlja najstariji sačuvani „priručnik“ za analizu snova i možda prvi pokušaj da se snovi razumiju kroz kombinaciju iskustva, psihe i kulture. Kroz njega vidimo kako su naši snovi bili tumačeni mnogo prije Frojdovog djela „Tumačenja snova“, ali i prve nagovještaje ideja koje će savremena psihologija kasnije razviti. Početkom dvadesetog vijeka, Sigmund Frojd objavljuje pomenutu knjigu, koja predstavlja prvi pokušaj da se fiksira metod za tumačenje snova. Njegovo “Tumačenje snova” (koje neki čak shvataju kao sanovnik) je zapravo najvjernije svjedočanstvo o ličnom unutrašnjem životu, jer je veliki broj opisanih snova u stvari bio njegov, pa se ovo djelo nerijetko smatra Frojdovom autobiografijom.
Zašto ljudi uopšte sanjaju? Nerijetko se sa pojačanim uzbuđenjem saopštava o nerazumljivom, besmislenom, alogičnom, često neprihvatljivom sadržaju sna ili njegovim fragmentima, koji je u manjoj ili većoj mjeri u raskoraku sa našim svjesnim načinom života i budnošću. Zatim se iz uznemirenosti ili radoznalosti pristupa raznim univerzalnim knjigama, sanovnicima, ili pak poziva neki iskusniji i stariji snijevač kako bi protumačio sadržaj ili upečatljivi element sna.
Sa stanovišta psihologije, nešto više od jednog vijeka unazad, poznato je da san ima svoju “površinu”, a to je sve ono što pamtimo, prepričavamo, što nam se otkriva i vidljivo je, što tražimo u sanovnicima i što nam nema smisao i logiku. Međutim, ispod tog manifestnog sadržaja, krije se prava suština sna, emocionalno toliko šaržirana, tenzična, često teško prihvatljiva i u koliziji i sa samim snijevačem i sa okolinom. Kada bi taj latentni sadržaj sna bio “ogoljen” i u sirovom obliku prikazan, osoba bi bila preplavljena što bi zasigurno remetilo samo spavanje. Zbog toga, latentni sadržaj sna se, zahvaljujući mehanizmu rada sna, pojavljuje u obliku simbola, metafora, skrivenih značenja, “umotan u razne oblande”, da bi osoba mogla neometano da spava. Spavanje je prirodni mehanizam koji omogućava živom biću da se odmori, reparira, i spremi za izazove budnog života. Prema tome, intencija spavača je prije svega da spava, a to znači da želi da bude kontinuirano i neometano u stanju spavanja a samim tim i da se brani od unutrašnjih i spoljašnjih podražaja. Može se s toga reći da je san kompromisno rješenje između svih potisnutih sadržaja, fantazija i afektiviteta u nesvjesnom dijelu ličnosti i potrebe osobe da ima neometano spavanje.
Ključno je razumjeti da se san ne može tumačiti izvan ličnog iskustva i unutrašnje dinamike osobe
Zahvaljujući mehanizmu rada sna, lični nesvjesni sadržaji se pacifikuju ličnim simbolima tek toliko da osobu ne probude, ali da joj sa barem kompromisno sažvakanim sadržajima uputi na dešavanja u psihičkom životu. Iz tog razloga univerzalna tumačenja simbola sna kroz sanovnike i razne vodiče kroz snove, ne drže vodu. Svaka osoba na sebi svojstven način, sa kapacitetima koje posjeduje, a putem mehanizma rada sna, kreira metafore i simbole ličnih nesvjesnih sadržaja. Ne postoje sanovnici niti algoritmi koji će omogućiti da se manifestno prevede na dijagnostičke opise. Tako, elementi sna koje fiktivna klijentkinja u uvodnom dijelu teksta donosi (vjenčnica, svadba, med, pokojna baba, majka bez prednjih zuba, podmlađen otac itd.), ne mogu imati univerzalni simbolički status već se mogu interpretirati jedino kroz otkrivanje idiosinkratičnih značenja ovih manifestnih sadržaja, uzimajući u obzir aktuelna iskustva, procese i zbivanja.
Ključno za analizu sna je odnos terapeuta i osobe u kojem će se postepeno otkrivati značenja i osvješćivati skriveni sadržaji koji su u tom periodu, u jedinstvenom kontekstu, strukturi ličnosti i sveukupnoj sumi iskustava, aktuelni za datu osobu. Ključno je, dakle, razumjeti da se san ne može tumačiti izvan ličnog iskustva i unutrašnje dinamike osobe. San je poput intimnog pisma koje psiha piše sama sebi, koristeći jezik simbola koji je jedinstven za svakog pojedinca. Zato tumačenje snova nikada nije univerzalna formula, već proces koji zahtijeva vrijeme, povjerenje i postepeno osvjetljavanje onoga što je skriveno ispod površine manifestnog sadržaja. Snovi, dakle, nijesu poruka upućena spolja, niti unaprijed zadati kod. Oni mogu da nas iznenade, donesu nešto nepredvidljivo, nešto što ne postoji artikulisano u svjesnom stanju Oni su najličniji izraz naše psihe u trenutku kada je oslobođena dnevnih odbrana, ali i dovoljno zaštićena da nas ne preplavi. Zato je svaki san, koliko god neobičan, zbunjujući ili naizgled besmislen, poziv na bolje razumijevanje različitih aspekata sebe i most između nesvjesnog i svjesnog života ili riječima klasične psihoanalize “kraljevski put u nesvjesno”.
Marko Minić, psihoterapeut