Dok se svijet na ovogodišnji Dan dijabetesa fokusira na podršku radno aktivnim osobama, adultni pacijenti u Crnoj Gori i dalje čekaju tehnologiju i uslove koji su drugdje standard. Broj oboljelih od dijabetesa u Crnoj Gori raste iz godine u godinu, pokazuju podaci Instituta za javno zdravlje, dok adultni pacijenti koji žive sa dijabetesom tipa 1 upozoravaju da se i dalje suočavaju sa ozbiljnim ograničenjima – od nedostatka senzora i trakica, do izostanka psihološke i nutricionističke podrške. Ovogodišnja kampanja Međunarodne federacije za dijabetes (IDF), pod sloganom ,,Znaj više i učini više za dijabetes na poslu“, dodatno naglašava izazove sa kojima se oboljeli suočavaju upravo u radnom okruženju, piše RTCG.
Prema podacima Instituta za javno zdravlje, Crna Gora je zemlja sa visokom zastupljenošću oboljelih, a broj osiguranika koji se liječe od dijabetesa kod izabranih doktora porastao je za 19 odsto za deset godina – sa 23.332 oboljela u 2013. godini, na 27.683 u 2023. godini.
Ovogodišnja globalna tema Međunarodne federacije za dijabetes ukazuje da je sedam od deset odraslih osoba sa dijabetesom radno aktivno, te da mnogi svakodnevno balansiraju terapiju, praćenje glikemije i prehranu sa radnim obavezama. Kampanja naglašava da su stigma, nesigurnost, nedostatak razumijevanja i neprilagođeno radno okruženje i dalje prisutni u mnogim zemljama.
Ta slika, smatra Lejla Martinović, osnivačica i predsjednica NVO „Dijabetes Ekipa – DOB“, prepoznatljiva je i u Crnoj Gori. Ona kaže da život sa dijabetesom, čak i u idealnim uslovima, zahtijeva neprekidnu pažnju, a da ovdašnji pacijenti nose dodatni teret zbog ograničenog pristupa ključnim pomagalima.
– Pacijenti 24 časa dnevno, i cijeli život moraju da održavaju što bolju svoju glukoregulaciju, da donose odluke koliko insulina primiti shodno obroku koji jedu, da znaju da upravljaju tehnologijom koju nose, da redovno obavljaju redovne i specijalističke preglede, da se bave sportom i prate zdrav način ishrane, da se edukuju i reedukuju jer dijabetes je oboljenje čija terapijska i tehnološka industrija ide jako brzim korakom i da bi bili dobri pacijenti i mi moramo da stalno radimo na tome – kaže Martinović.
Ukazuje i na dodatne poteškoće dodatne koje im otežavaju sve ove obaveze.
– Adultni pacijenti u Crnoj Gori tu borbu vode bez senzora za kontinuirano praćenje, sa nedovoljno trakica za ketone, često i bez iglica za insulinsku terapiju. Ne postoji psihološka, niti nutricionistička podrška o trošku osiguranja, a mnogi nemaju ni podršku porodice ili poslodavaca – ističe Lejla Martinović.
Prema njenim riječima, najveći problem leži u pravilniku Fonda koji propisuje ko ima pravo na savremena medicinska pomagala.
– Tehnologija postoji, dostupna je u zemlji, ali ne i pacijentima koji nijesu u određenim kategorijama. Mnogi je zbog finansijskih razloga ne koriste, i time pogoršavaju svakodnevnu samokontrolu – objašnjava Martinović.
Uprkos tome što terapijski Crna Gora ne zaostaje za regionom, Martinović smatra da je ,,tehnološka rupa“ veliki problem. Takođe, ukazuje da je javna svijest o dijabetesu tipa 1 izuzetno slaba, jer se često miješa sa tipom 2, iako je riječ o dvije potpuno različite bolesti.
– Ovo su u suštini dva različita oboljenja — tip 1 je autoimuno hronično oboljenje, dok je tip 2 metabolički poremećaj, najčešće nasljedan, i ono što im jeste zajedničko je povećan nivo glikemije u krvi. Praćenjem pravilnog načina ishrane, izbjegavanjem unošenja velike količine šećera i praktikovanjem fizičke aktivnosti može se prevenirati pojavljivanje dijabetesa tipa 2, dok kod tipa 1 to nije moguće – ističe ona.
Martinović ističe da nedostatak edukacije dodatno otežava situaciju.
– Nemoguće je očekivati od njih da sami traže ili prihvate savremenu tehnologiju. Pacijent se mora osjetiti inspirisanim, podržanim… Mora imati oslonac u porodici, ambulanti kod ljekara i od strane udruženja koja se bave ovom problematikom – pojašnjava Martinović.
Potrebno je, kaže. vrijeme da se nauči i prihvati tehnologija, ali kada se usvoji, kvalitet života se značajno poboljšava.
Jedan od najvećih problema, dodaje ona, je i izostanak psihološke podrške.
– Psihološka podrška u današnjem vremenu je potrebna skoro svima, a pogotovo osobama koje boluju od neke hronične bolesti kao što je dijabetes. Nažalost, na našim prostorima još uvijek je ovo tabu tema… ali u životu nas pacijenata odlazak kod psihologa treba doživljavati kao nešto obavezno što nam može samo pomoći kada nas dijabetes umori – poručuje Martinović.
Pojašnjava da je u svijetu standard da tim ljekara prate oboljelog od dijabetesa.
– Endokrinolog, dijabetolog, nutricionista i psiholog su osnova uz edukaciju i tehničku podršku koja je postala sastavni dio savremene terapije i sve je teže živjeti bez nje u današnje vrijeme – objašnjava Lejla, koja se nada da će i crnogorski pacijenti dobiti takav tretman, kao i pravo na senzore bez obzira na starosnu dob.
Udruženje „Dijabetes Ekipa – DOB“ posljednje dvije godine organizovalo je niz online radionica o savremenoj tehnologiji i proračunavanju ugljenih hidrata, pokrenulo e-peticiju koja je dovela do proširenja pravilnika o medicinskim pomagalima i sprovelo edukacije širom Crne Gore.
Trenutno pripremaju edukativni kamp u Kolašinu za 22 učesnika, u čijem radu učestvuju adultni pacijenti, internista endorkinolog Emir Muzurović, glavna sestra interne medicine KCCG Sanja Minić i nutricionista Romina Ličina iz Milana.
– Nadamo se da će institucije prepoznati naš rad i volonterski trud, i da će pružiti podršku za dalje projekte, jer adultni pacijenti u Crnoj Gori zaslužuju osnovnu tehnologiju koja direktno utiče na život – poručuje Martinović.
Izvor: RTCG