“Imam doživljaj da mi se sve skupilo. Ne mogu više. Mjesecima unazad radim do kasno, predmeti samo pristižu, a ja ne uspijevam ništa da završim, posao se samo gomila. Počeo sam i vikendima da odlazim na posao da bih pokušao da završim sve ono što ne stižem tokom sedmice. Nadređeni nemaju sluha za kašnjenja, bitno im je da ispune svoju agendu i prave pritisak pod kojim se ja ne snalazim. Ne znam kako neki od saradnika sve uspijevaju, neki od njih kao da žive za taj posao, ostaju i rade i više nego što se od njih očekuje. Kao da nemaju život van posla. Drugi pak, su za mene toliko ležerni i opušteni, da mi je njihov pristup obavezama tek stran i dalek. Ja se jednostavno ne uklapam. A samo hoću da radim kako treba. Oduvijek sam bio temeljan i odgovoran. Ne podnosim ljude koji su brzopleti i brljaju, a opet, uvijek im se nađem kad im treba pomoć. Od malena su me učili, da kad se prihvatim nečega, da ga ili radim kako treba ili batalim. Ali evo, nešto se dešava sa mnom, hronično sam umoran i iscrpljen, a razdražljiv sa mojima kod kuće. Nemam želju da se pokrenem. Imam problem sa nesanicom, jedva zaspim uveče, a ujutru se budim mnogo prije nego inače, sa mučninom u stomaku. Ne znam koliko ću više moći ovako…”
(Iskaz je fikcija autora)
Svaki susret osobe i sredine može biti uzajamno podstičući i u funkciji rasta ili zaustavljajući, sa štetnim posledicama. Ako pojedinac stalno pokušava da da “popravi” disfunkcionalnu sredinu ili da se na silu adaptira na nju, organizam će kreirati otpor podižući sistem simptoma kao opomenu da je došlo do disbalansa. Sa druge strane, ako je sredina prezahtjevna, kao u slučaju našeg zamišljenog klijenta, i delegira previše akcije i odgovornosti, rizikuje da se kontakt sa pojedincem u jednom trenutku prekine i ona na kraju uruši samu sebe. U suštini, granica između pojedinca i sredine (u ovom slučaju tu sredinu predstavlja organizacija), da bi bila na obostranu dobrobit, mora biti kreirana kao zona saradnje, a ne zona sukoba. Funkcionalno uspostavljeno polje omogućava autonomiju, jasnoću, smisao i zdrave odnose. U fiktivnom iskazu osobe sa početka teksta, prema tome, valja uzeti u obzir složeno međudejstvo između njega i organizacije u kojoj radi, umjesto isključivog fokusa na subjektivne žalbe koje iznosi. Odnosno, možemo napraviti pretpostavku da se nijesu slučajno “pronašli”, već su sa onim što nose u svojim pozadinama ko-kreirali disfukncionalan način u kom trpe i pojedinac i sredina (organizacija).
Možda je pravi izazov današnjeg čovjeka ne u tome da radi više, već da se usudi da stane
Kada se desi da se lični obrasci osobe i način funkcionisanja organizacije međusobno pojačavaju na štetan način, stvaraju se idealni uslovi za ono što se od sedamdesetih godina prošlog vijeka definiše kao sagorijevanje na poslu, što naš zamišljeni klijent dijelom manifestuje u svom narativu. Na primjer, ako sredina (kompanija, organizacija,…) cijeni samo prefekcionizam, brzinu i stalnu dostupnost, a osoba ima jaku unutrašnju potrebu da uvijek bude jaka, da izdrži svaki napor i sve može, da sve radi bez greške i besprekorno, a pri tom ima poriv da izađe u susret svima koji su u nekom problemu, tada se stvaraju idealni uslovi za razvoj teškoća koje referiše naš zamišljeni klijent. Oba sistema, i pojedinac i organizacija postaju zarobljeni u svojim uvjerenjima i međusobno se iscrpljuju. Zanimljivo je da i pojedinac i organizacija u toj situaciji, dodatno pokušavaju da istroše preostale resusrse. Osoba, kroz iznalaženje načina da potroši preostalu energiju, koja je ne slučajno na minimumu, a organizacija kroz dodatne kontrole i zahtjeve kad primijeti pad produktivnosti.
Kako se poziv za promjenom svakog sistema dešava najprije ugledavanjem sopstvene odgovornosti i doprinosa tom sistemu, za osobe koje imaju sklonosti da kreiraju ovakve disfukncionalne odnose sa sredinom, bilo bi poželjno da preispitamo šta je to što želimo da uradimo kako bismo se promijenili. Npr. da se zapitamo kako to da izjednačavamo sopstvenu vrijednost kao jedinstvenog i neponovljivog bića na ovoj planeti sa samo jednim, uskim aspektom sebe, a to je efikasnost? Da li smo bili ugledavani, potvrđivani nekada samo ako smo znali, radili, bili odgovorni? Šta sredina nije vidjela i čega smo ostali „gladni?“ Često možemo da čujemo: Ne sjećam se da me iko ikad pitao nekada sa iskrenom radoznalošću: kako si?Kako se osjećaš? Obično su me pitali: šta radiš?Jesi li završio…? Ko smo mi još, sem što smo radnici-udarnici? Ako napravimo grešku je li to jednako tome da smo mi pogrešni, ili se vještine stiču prevladavanjem grešaka? Gdje su granice naše izdržljivosti i da li je to što sebi kažemo da moramo da završimo zaista nešto što se mora? Gdje su naše potrebe, želje u odnosu na „potrebe“ sredine, posla? U ime čega iscrpljujemo sebe, da li postoji barem jedan smisao našeg angažovanja na poslu…?
Možda je pravi izazov današnjeg čovjeka ne u tome da radi više, već da se usudi da stane. Da se odmori, osjeti i u susretu sa sredinom ponovo poveže sa sobom. Tek tada rad prestaje da bude mjesto iscrpljivanja, a postaje prostor ostvarivanja i poziva na promjenu svim sistemima kojima pripada.
Marko Minić, psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]