-Stvarati bezvremenske, prijatne enterijere i ambijente sa prepoznatljivim akcentima autora nije lak posao. Enterijer je priča koja se sastoji od organizacije prostora, primjene materijala, boja i kolorita, sa igrom dnevne i projektovane svjetlosti i pravilno odabranim detaljima i dekoracijama, a sve to uz vječito prisutnu premisu „manje je više“. Jer prava mjera u enterijeru je kao i u životu, donosi balans i ugođaj-kaže Ana Pejović, arhitektica i vlasnica Doding firme u razgovoru za MNE magazin.
Ana je rođena u porodici intelektualaca, u kojoj su sestra i ona bile uvijek u centru pažnje i ljubavi. Studije arhitekture završila je na Univerzitetu u Beogradu. Firma Doding osnovana je 1992. godine, a od 1996. sa suprugom koji je građevinski inženjer počinje i zajednički profesionalni put inspirisan činjenicom da kod nas i u regionu nema mnogo kompanija koje se bave projektovanjem i izvođenjem enterijera i da je ugradni namještaj nešto što nedostaje tržištu.
Danas imaju respektabilnu firmu s oko 90 zaposlenih čiji je jedan od glavnih poslova opremanje velikih hotela i rezidencijalnih objekata kod nas i u regionu.
-U našem timu su ljudi koji su sa nama više od 20 godina i čiji rad i iskustvo za nas predstavlja posebnu baštinu i ponos. Oni su jednako kao i mi zaslužni za svaki uspjeh firme. Ponosni smo i na to što se posljednjih godina naš tim znatno podmladio-kaže naša sagovornica.
U ovom porodičnom biznisu je i njihova kćerka Ksenija koja je studije arhitekture završila u inostranstvu, dok druga kćerka Zoja, nakon studija, profesionalni put gradi u Londonu.
Arhitektura objedinjuje širok spektar djelatosti. Zašto ste Vi odabrali enterijer?
-Arhitektura je jedna divna profesija, o kojoj sam, moram priznati, razmišljala još od djetinjstva. Oduvijek su me impresionirale interesantne građevine, njihov istorijat i postojanje. Radovala sam se upoznavanju i susretu sa svakim velikim gradom i tim bučnim ulicama gdje promiču fasade i zdanja raznih oblika i kolorita.
Kako smo porodično bili vezani za Beograd, majka je sestru i mene često odvodila tamo i to je moj prvi veliki grad sa kojim sam se susrela i uvijek mu se rado vraćala.
Tu sam se upoznala i sa prvim muzejima, galerijama, pozorištima i lijepim prostorima i enterijerima divnih kuća i stanova porodičnih prijatelja i rođaka.
U našem se domu pridavao veliki značaj urednom i ukusno sređenom prostoru, koliko su to okolnosti dozvoljavale. Naši roditelji su neizmjerno razvijali kod nas osjećaj za lijepo i za mjeru u svakom kontekstu, iako su po profesiji bili daleko od estetike i umjetnosti.
Možda je sve to uticalo da uz moju, već ranu sklonost za crtanje, moj odabir bude arhitektura, estetika u funkciji života.
A zašto bas enterijer…. Prosto su se okolnosti namjestile. Željela sam rad u struci, a vremena u kojima sam ja stasala za rad i završila fakultet obilježio je rat i raspad Jugoslavije i tada je malo ko razmišljao o investicijama ili velikim projektima.
Zato sam smatrala da se o enterijeru malo zna, malo govori, a da je sopstveni stambeni prostor nešto za šta će ljudi uvijek biti zainteresovani, da ga učine ugodnim i toplim.
Koliko je važno pratiti trendove i koji su trendovi sada aktuelni u dizajnu enterijera?
-Kao i u svakoj profesiji novitete je uvijek važno pratiti, a u enterijeru posebno. Kad sam ja počinjala, malo je ko pristupao ozbiljno opremanju ili renoviranju svog radnog ili životnog prostora. Obično je to bila samo po neka skromna konsultacija sa nekim iz struke.
Danas su nam društvene mreže, aplikacije i slično iz korijena promjenile život. Imamo sve više klijenata, koji traže od nas i projekat i izvođenje enterijera ili nam se u najmanju ruku obrate sa nekom skicom ili idejom arhitekte ili dizajnera, vezanom za njihov prostor. Klijenti su se edukovali i znaju šta hoće, što je jako važno. Ali baviti se enterijerom samo kroz trendove, „nabacivati“ u prostor sve ono što vidite na društvenim mrežama i što je
trend vodi u jedan haotičan prostor, bez mjere i ukusa. Enterijer, kao i ostale struke ima svoje principe i regule i njih se treba pridržavati prilikom projektovanja svakog enterijera.
Nedavno sam, poslije 34 godine bila ponovo u Villi Savoye, koja je jedno od remek djela francuskog arhitekte Le Corbusier-a. Divila sam joj se i kao student kad sam je posjetila prvi put i sa istim ushićenjem sam kroz nju prolazila i sada sa dugogodišnjim iskustvom u poslu. Vilu odlikuje elegancija, nenametljivost, jasan raspored funkcija, a kroz prostor posjetilac „lebdi“ opijen pogledima na prirodu.
Da li je teško pronaći balans između funkcije i estetike u prostoru koji osmišljavate i između želja klijenata i standarda struke?
-Danas balans nije lako naći ni u jednoj oblasti. Funkcija i estetika su u vječitoj borbi, a prostor je ograničenje, koji diktira sve. Naravno da je funkcija nešto što prednjači, u smislu svrsishodnosti cijelog prostora, ali ipak treba napraviti i po neki kompromis i u nekim prostorima dati veći značaj estetici. To, naravno, zavisi i od volje klijenta, koliko je to i njemu važno, jer ipak je on taj koji će obitovati u tom prostoru.
Kako balansirati između želje klijenta i standarda struke je jako teško pitanje, bolje reći da tu teško ima kompromisa, ako su želje klijenta zaista u koliziji sa strukom. Često tokom razgovora sa klijentom i rada na projektu imam zahtjev da se prostor „pretrpava“ stvarima. Navodno svi ti elementi u prostoru su im neophodni. Uvijek pokušavam da objasnim da se dodati uvijek može i da je prvo potrebno malo proživjeti u tom novom prostoru, možda steći i nove navike, pa onda o svemu razmisliti i donijeti odluku. Mnogi od njih kasnije budu zahvalni i shvataju da se u enterijeru sa manje namještaja „diše“ i živi mnogo ugodnije.
Sve više se govori o uticaju enterijera na mentalno zdravlje. Kakav je Vaš stav? Kako vidite taj uticaj i u kojem dijelu je očigledan?
-Enterijer direktno ili indirektno može da utiče na mentalno zdravlje. Naprosto neki enetrijeri mogu izazvati osjećaj nemira ili pak anksioznosti. Uporedila bih to sa vremenskim prilikama i različitim klimama. Mediteranski prostori koji su okupani u suncu, svjetlosti, vedrim i svijetlim bojama i tonovima, prosto odišu prijatnim entrijerima i prisutan je vječiti osjećaj opuštenosti. Na drugoj strani imate prostore u sjevernim oblastima, koji obiluju maglovitim i tmurnim danima. U njima su često prisutne tamne boje u enterijeru, kroz drvene obloge, boje zidova i plafona, koje daju osjećaj rigidnosti.
“Ne predlaži klijentu ono što ne bi uradio za sebe“, nešto je što stalno ponavljam mlađim kolegama
Neki prostori sami po sebi svojom funkcijom nisu prijatni i nije lijepo u njima se naći, kao na primjer bolnice. Ali, pravilnim izborom materijala, adekvatne rasvjete, toplih tonova, insistiranjem na velikm otvorima, prisustvom što veće količine prirodnog zelenila u enterijeru, može se postići znatno prijatniji ambijent, koji podiže moral i utiče na mentalno stanje. Pravi poznavaoci tog osjećaja, koliko klimatski uslovi utiču na raspoloženje i mentalno zdravlje i shodno tome, koliko je važno osmisliti prijatan entrijer su Nordijci. Oni već decenijama svojim decentnim i jednostavnim dizajnom, svijetlim bojama drveta i toplim tonovima tkanine prave ugodne i bezvremenske enterijere kojima nedostatak dnevnog svjetla ne predstavlja izazov. To je možda najbolji primjer kako su klimatski uslovi bili dobar pokretač u razmišljanju o uređenju enterijera.
Kao liderka tima na čemu insistirate u poslu?
-Insistiram prvenstveno na profesionalnosti i odgovornosti. Smatram da se svakom projektu treba pristupiti kao da ga radite za sebe, svakom prostoru kao da je tvoj, jer to je ono što će dati rezultat.
“Ne predlaži klijentu ono što ne bi uradio za sebe“, nešto je što stalno ponavljam mlađim kolegama.
Potrebno je u svaki zadatak ući ozbiljno, ali i sa emocijama, jer tako će se najbolje doći do cilja. A onda istrajati do kraja, jer izazovi nastaju tek kad se krene u realizaciju projektovanog, a tu onda ne treba praviti kompromise. Naš posao rada po mjeri nije ni malo lagan. Mi iz projekta u projekat radimo originalne i jedinstvene stvari, prilagođene konkretnom prostoru i zahtjevima klijenta, jer nam je cilj da se ne ponavljamo i da ne budemo dosadni. A to je ponekad naporno. Onda na scenu stupaju profesionalnost, upornost i odgovornost, jer projekat želimo dovest do kraja, bez obzira na sve prepreke, ali i na najvišem nivou kvaliteta. To je ono što nas čini jačima i drugačijima. Svaki novi izazov je još jedno novo iskustvo.
Kako komentarišete poslovni ambijent u kojem radite? Koje okolnosti imaju pozitivan uticaj, a koje se negativno odražavaju na rad?
-Stvarati i graditi privatnu firmu i opstati na tržištu 30 godina je put pun izazova. Od početka pa do današnjih dana suočavamo se sa mnoštvom opstrukcija, koje se sa godinama, čini mi se, još više produbljuju. Nejolajalna konkurencija, neprofesionalnost, komplikovana državna administracija, nedostatak radne snage… Ponekad se osjećam kao da sve ovo što radimo i stvaramo nema nikakvog smisla i da se naš dugogodišnji trud i rad uopšte ne vidi. Uz sve izazove treba održati tonus i biti na nivou zadatka kao podrška kompletnom timu. Ali zato i nakon toliko godina znači nam pohvalna riječ zadovoljnog klijenta i zahvalnost zbog urađenog. Zadovoljan klijent izbriše svaku sumnju, vrati nam vjeru u sebe i bude novi podsticaj za budući projekat. To znači ne samo nama kao vlasnicima, već svakom članu tima koji je dao svoj doprinos na projektu i koji je podjednako zaslužan za konačni rezultat.
U kojem pravcu bi trebalo da idu promjene kako bi se preduzetnicama obezbijedili sistemski bolji uslovi rada?
-Veliki problem je i u nama samima, u našem mentalitetu i odnosu prema poslu i radu. Mnogi svoj posao ne doživljavaju kao zadovoljstvo, već kao moru i obavezu, što u mnogome otežava rad i njima i drugima u timu.
Kao društvo trebali bi više da radimo na razvoju osjećaja odgovornosti, na profesionalnosti i poštovanju sopstvenog i tuđeg vremena. Sve to može se postići kroz preciznu i jasnu zakonsku regulativu, koja bi imala svoju potpunu implementaciju kroz sistem.
Država bi trebalo bolje da cijeni preduzetnike, jer preduzetnici su nosioci privrednog zamajca i oni donose novac u bužet. Pohvalan je svaki potez države koji predstavlja podršku preduzetnicima bilo da se radi o podršci za kupovinu novih tehnologija ili ulaganje u edukaciju zaposlenih. Navedeno smo imali i mi imali priliku da koristimo, mogu da kažem sa zadovoljstvom.
Uspijevate li da ,,pomirite“ poslovne obaveze i privatni život?
-Sada uspijevam da nađem balans između posla i porodice. Naše kćerke su odrasle, rade svaka u svojoj struci, osamostalile su se i imaju svoje živote i interesovanja. Starija ćerka je sa nama u poslu i velika nam je podrška i pomoć. Mlađa kćerka Zoja je potpuno u nekoj drugoj industriji i nakon studija U Londonu, gdje sada živi i radi, hrabro krči svoj životni put. Dok su bile male, razvijati tako veliku firmu, a istovremeno se kvalitetno baviti njihovim odgojem i pokušati im se dati u mjeri koja im treba, bio je veliki izazov i za supruga i za mene. Ali, zahvaljujući velikoj pomoći naših roditelja koji su nam pružili veliku podršku i pokušali da nas odmijene u trenucima kada smo bili odsutni zbog posla, uspjeli smo da savladamo i te izazove.
Danas sam vrlo ponosna na to da su i one, koje su i te kako osjetile pritisak našeg privatnog posla tokom svog odrastanja, uspjele da se razviju u vrijedne i radne mlade žene, koje imaju svoje profesije.
Na koje vrijednosti ste Vi i suprug ukazivali Vašoj djeci?
-Osjećaj odgovornosti, rad na sebi i sopstvenom obrazovanju je nešto što sam ponijela iz svog doma i pokušala sam da usadim i u svoju djecu. Obrazovanje donosi slobodu, slobodu misli i slobodu izbora, a odgovornost, samodisciplinu. Uz upornost, to je siguran put do cilja. Trudili smo se da im uvijek budemo podrška, u svakom njihovom izboru i nadam se da su je na pravi način i osjetile.
Kako provodite slobodno vrijeme?
– Kako godine prolaze slobodnog vremena, na svu sreću, je više nego dok smo gradili firmu.Ipak, danas je i naša odgovornost veća, jer radimo složenije i veće poslove za veoma zahtjevne strane kompanije i klijente, pa nekad nije lako planirati odmor i slobodne dane. Moj suprig i ja mnogo volimo da se družimo i imamo širok krug prijatelja na koje smo vrlo ponosni. Mnogi od njih, mogu slobodno reći, bili su nam i velika podrška tokom brojnih izazovnih situacija koje smo imali na poslu i ponekad pomislim kako su uopšte izdržali sa nama svo ovo vrijeme.
Puno slobodnog vremena provodimo u putovanjima. To nas opušta, otvara nove vidike, uvodi u druge svjetove i kulture.To je neko vrijeme koje je samo naše i koje smo od ranih dana voljeli da provodimo sa djecom, daleko od posla, od svakodnevnice, a zajedno na nekim lijepim mjestima, upućeni jedni na druge. Vremena provedenog zajedno se rado sjećamo i često ga pominjemo, a nastojimo da i dalje ,bar po nekad, osmislimo neka putovanja ili zajedničke aktivnosti u Crnoj Gori ili inostranstvu.
Ja posebno volim prirodu i aktivnosti u prirodi. Zimi skijamo, ljeti smo na našem primorju. S proljeća i jeseni vozim bicikl. Okolina Podgorice je tako pogodna za tu vrstu rekreacije : predivan pejzaž na svakom koraku, uživanje u ljepoti i klimi , koju nam je priroda dala. Ponekad pomislim kako nismo ni svjesni u kako lijepoj državi živimo i kako u tome ne znamo da uživamo punim plućima. Ali, na sreću, demantuju me mlađe generacije koje sve više prepoznaju ljepotu Crne Gore i koje iskreno uživaju u njoj.
Mn.M.
Foto: B. Šekularac