,,Ove sedmice osjećam konstatnu uznemirenost u tijelu. Kruto je, u pripravnosti za nešto što dolazi. Želudac je izuzetno stegnut. A ja ne vidim nikakvu potencijalnu opasnost. Preslišavam se kroz misli šta bi moglo to da bude, ali ništa mi ne pada na pamet. Na poslu je sve okej, kod kuće su svi dobro, misli kažu da bi trebalo da i ja budem dobro. Ali nisam. Pitam se zašto tijelo ne prihvata ono što mislim. Zašto mu je teško da osjeti da je sada sve okej.”
Osjećaj nelagode u tijelu, žmarci, stezanje u želudcu, tremor, ubrzan rad srca, svima je blisko i poznato. Taj osjećaj uglavnom nazovemo samo ,,neprijatnim”. Kada se jave neprijatne senzacije, u nastojanju da neprijatnosti izbjegnemo, prvo za čim posežemo jeste davanje značenja (Šta osjećamo i zašto to osjećamo?), a odmah zatim slijedi pitanje kako da tu neprijatnost izbjegnemo.
Šta bi se desilo kada bismo ostali sa nelagodom, kada ne bismo pokušavali da na razne načine otupimo tijelo? Šta bi se desilo kada bismo misli za početak stavili po strani i zaista probali da čujemo šta tijelo kaže?
Klijenti se često obraćaju terapeutu u situacijama kada osjećaju kontinuiranu uznemirenost, a ne uspijevaju sami da je ,,odstrane”. U želji da neprijatnost što pijre prođe, traže brza rešenja, tehnike koje će im pomoći da to što osjećaju samo nestane. Takođe, oni obično sve razumiju, ali ih tijelo ne sluša i ne čuje. Predlog da se tijelo oslušne, često djeluje suludo za njih, jer misli kažu da je sve okej. A ubjeđenje da ,,misli jasnije vide, nego što tijelo osjeća” im je takođe blisko.
A zapravo, tijelo je to koje pamti sve: pamti i kada je osoba osjetila ogroman strah, kada je osjetila preveliku usamljenost, kada se osjećala ,,prazno”. Tijelo pamti na implicitnom nivou. Ono pamti i one doživljaje koje nismo razumjeli, nismo imenovali. Ono što nazivamo ,,razumom” ne može da dotakne te dubine. Tijelo je mudro – ono prepoznaje i reaguje na okidače koje mi svjesno ne prepoznajemo.
Svaki put kada osoba napravi izbor da ne vjeruje tijelu, ono ne prestaje da šalje informacije, već iste pojačava, nervni sistem se aktivira tako da ono sto klijenti nazivaju simptomom postaje sve intezivnije. A misli nemaju nadmoć da umire situaciju, uglavnom ne pomažu. Klijenti navode da su probali razne tehnike na koje su nailazili, ali one nisu bile dio rešenja, uznemirenost je i dalje tu.
Kako je psihoterapija podrška tjelesnom Ja?
Terapija ne predstavlja skup tehnika koje terapeuti koriste i dijele sa klijentima, koje za cilj imaju da izbjegnu uznemirenost. U terapijskom kontekstu klijent je podržan da u sigurnoj atmosferi zaista osjeti tu nelagodu o kojoj govori, da istraži koja osjećanja se javljaju kada se nelagoda javi, koje misli i fantazije se povezuju sa tim senzacijama u tijelu. U tom kokreiranom procesu klijent postaje svjesniji svog cjelokupnog funkcionisanja. Za neke klijente osvešćivanje ovih unutrašnjih procesa bude dovoljno, priznavanjem nalgode i ostajanje u istoj za nekoga bude ljekovito. Za one kojima je potrebno više, terapija može biti prostor za kreiranje jednog novog reparativnog iskustva koje će voditi i boljem razumijevanju svakog aspekta sebstva, uključujući i tjelesni.
Ljubica Aničić, psiholog i gestalt psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]