,,Zlatna” lavica crnogorskog rukometa, dama koja je s reprezentacijom i ekipom Budućnosti donijela mnogo radosti navijačima, Anđela Bulatović okupila je pionirsku selekciju, godište 2010. i 2011, na mini-pripremama u Podgorici za predstojeće Mediteransko prvenstvo.
U razgovoru za MNE magazin ističe da je zadovoljna rastom i razvojem ovih mladih rukometašica. Želja joj je da se sistem u rukometu postavi kako treba, jer ,,svako vuče na svoju stranu i onda se u tome, zarad nekog kratkoročnog uspjeha, dosta stvari preskoči i kada se dođe u seniorski rukomet, dosta se djevojaka izgubi.”
Kako ste zadovoljni rezultatom mini-priprema u Podgorici, formom pionirki, odnosom prema dresu?
– Ovo je naše zajedničko okupljanje poslije dvije godine i mogu reći da sam baš zadovoljna njihovim rastom i razvojem. Ali naravno, one tek imaju 14-15 godina i imaju prostora za veliki napredak.
Odnos prema dresu nikada nije bio upitan, jer svima njima je najveća želja da jednog dana zaigraju za reprezentaciju.
Ovo su djevojke koje su u osjetljivoj životnoj dobi. Kakav pristup ste odabrali prema njima, kako im ulivate dodatnu mentalnu snagu, samopouzdanje, jer je, uopšteno, trener/selektor i roditelj, na neki način i psiholog? Što je Vama najbitnije da im prenesete?
– Da, sada smo u najosjetljivijoj fazi i mogu reći da nije lako. Ali se trudim da u svakom trenutku im budem na raspolaganju za sva životna pitanja. Jako mi je bitno da imamo iskren odnos, bez obzira na posljedice. Jer jedino tako mogu da ih zaštitim.
Svakako, mora da se zna ko je trener i da postoji obostrano poštovanje.
Pored rukometnog znanja, najbitnije je da budu dobri ljudi, pravi sportisti i fer plej igrači, da bi se sjutra neke nove generacije mogle ugledati na njih kao primjer kompletnih ličnosti.
Od koga ste Vi najviše naučili u selektorskom smislu? Ko je bila osoba koja Vam je dala savjet kojeg se držite i danas?
– Pa, mogu reći da sam od svih svojih trenera i selektora u svojoj igračkoj karijeri naučila dosta. I kako treba i kako ne treba da se radi. Nadam se da sam pokupila najbolje, ali svemu tome dala i svoj pečat, jer svi smo mi jedinke za sebe i imamo neka lična uvjerenja koja nam daju tu posebnost.
Kažete: ,,U sportu, da bi se došlo do cilja, mora da postoji sistem po kome će se raditi i koji će voditi ka tom cilju.” Da li ga ima u crnogorskom rukometu, kako ste zadovoljni njime i, s Vašim velikim iskustvom, kako biste Vi postavili taj sistem?
– Pa, ne mogu reći da sam zadovoljna sa sistemom u crnogorskom rukometu, ali se trudimo da to promijenimo. Da bi neki sistem funkcionisao, mora tačno da se zna šta se radi u određenoj životnoj dobi od mini rukometa, pa do seniorki. Nekako to još uvijek nije postavljeno onako kako treba, svako vuče na svoju stranu i onda se u tome, zarad nekog kratkoročnog uspjeha, dosta stvari preskoči i kada se dođe u seniorski rukomet, dosta se djevojaka izgubi.
Koliko je upravo taj sistem presudan da se gradi igrač od najmlađih selekcija za kasniji nastup u seniorskoj reprezentaciji?
– Jako je bitno imati jak sistem kojeg bi se svi trebali pridržavati i raditi u korist crnogorskog rukometa. Jer samo tako možemo očekivati uspjehe na duge staze.
Crna Gora se uvijek ponosila raskošom talenta rukometašica i rukometaša. Da li već sada, unutar pionirske reprezentacije, vidite neke buduće šampionke, djevojke koje će zablistati na rukometnoj sceni?
– Mi smo jako talentovana zemlja, ali isto tako, moramo znati da bez dobrog, stručnog rada i maksimalnog davanja ne možemo očekivati da bilo koji talenat napravi zavidnu karijeru. Interesantne djece sa puno potencijala ima, ali je to baš dug put pun odricanja, dobrog rada, posvećenosti, a, naravno, i sreće.
Naredne godine je Mediteransko prvenstvo. Kakva su očekivanja i ciljevi?
– U februaru nas očekuje prvo takmičenje za ovu generaciju. Naravno, nastojaćemo da u svaku utakmicu uđemo maksimalno spremni, bez bilo kakvog pritiska.
Bitno je da odmjerimo snage sa vršnjakinjama i onda na osnovu toga vidimo na kojim stvarima još moramo da radimo, da bi napredovali iz godine u godinu.
Bojana Radonjić