Dugo sam promišljao da li da dođem na terapiju. Uvijek sam kroz život bio tu za druge. Kako je otac preminuo dok sam bio mali, preuzeo sam od malih nogu dužnost da brinem o porodici, da nikom ništa ne fali, da svima bude dobro. Nisam mogao da podnesem da neko trpi ili pati, uvijek sam bio tu kao neka vrsta medijatora, peglajući odnose, tješući i ohrabrujući majku i sestru da idemo samo naprijed. Vrlo rano sam počeo i da radim i zarađujem kako bismo mogli da preživimo. Nikada za sebe nisam ništa tražio niti sam dozvoljavao da drugi vide kako je meni. Dosta je njima bilo njihove muke. Bila bi to kap koja bi njima prelila punu čašu.
Svako živo biće opstaje zahvaljujući kontaktu sa okolinom i mogućnostima da iz sredine primi ono što je hranljivo i potrebno
Sad sam u situaciji da ne mogu više. Izborili smo se, osamostalili, svi su dobro, ja živim bolje nego ikada, ali eto sad već neko vrijeme nisam dobro… Nebično mi je da ja sad tražim pomoć. Nikom nisam ni rekao da ću danas da idem kod terapeuta. Čudno mi je, možda malo porazno sramotno, ali eto tu sam…“
(Iskaz je fikcija autora)
Jedno od temeljnih iskustava ljudskog života je podrška. Svako živo biće opstaje zahvaljujući kontaktu sa okolinom i mogućnostima da iz sredine primi ono što je hranljivo i potrebno. Ljudsko mladunče, za razliku od životinja, dolazi na ovaj svijet biološki najnespremnije za brzo osamostaljivanje. Ne staje na noge poslije nekoliko trenutaka niti ima kontrolisane pokrete, nema sposobnosti za skrivanje, bježanje, hranjenje. Iako, potpuno zavisno od intenzivne brige odraslih i daleko slabije razvijenim mozgom u početku u odnosu na životinje, beba dolazi na svijet sa jednom, ljudskoj vrsti specifičnom osobinom, a to je složen sistem signalizacije kojom privlači i priziva Drugog u kontakt. Na primjer, kod svih beba i u svim kulturama, na uzrastu od oko mjesec i po, razvija se socijalni osmijeh, koji ima funkciju emocionalnog povezivanja bebe i sredine. Beba poseže za kontaktom, a gdje je kontakt tu je i podrška. Dakle, kada govorimo o podršci, ne mislimo samo na pomoć drugih ljudi, već na čitav pounutreni sistem posezanja za kontaktom koji nam omogućava da živimo, učimo i razvijamo se.
Pokret posezanja za podrškom iz sredine, nije toliko stvar podržavajućih sadržaja u sredini i spremnosti sredine da odgovori na pozive, kako se to inicijalno čini. Ona postoji, te postoji. Bitni su načini posezanja za onim što je podrška. Ti načini, su definisani prethodnim akumuliranim iskustvima i „nesažvakanim“, neobrađenim, „progutanim“ porukama koje „žive“ u nama i automatski se aktiviraju kada posegnemo za onim što nam treba. U zamišljenom iskazu klijenta sa početka teksta, lako se uviđa disbalans usvojenih poruka (koje su se nataložile i formirale kao vrijednost u identitetu) u odnosu na sredinu (tu sam za druge. A za sebe?). Takođe, vidi se disbalans uzimanje-davanje. Klijent je podržan u sistemu vrijednosti, kroz prethodna iskustva za davanje, ali kada treba da primi, dobije, to doživljava kao poraz koji pokreće stid. Zato je važno da preispitamo u sebi pounutrene poruke i vrijednosti, koje će ili biti podrška za funkcionisanje ili je zaustavljati. Npr. možemo da se zamislimo i pitamo kakve su naše vrijednosti koje određuju naše manifestovanje u određenoj situaciji? Odakle su one došle i šta je uticalo na njihovo formiranje (kad je teško, moram biti jak; moj život je posvećen drugima i samo kao takav ima smisao; život nije vrijedan življenja, ako nije u komforu,…miru,…zajedništvu,…obliku državnog uređenja,…). Da li su te vrijednosti proizvod našeg promišljanja, sopstvene analize ili su nametnute, ili pak, iz nekog razloga preuzete i nošene kao strano tijelo sa nepreispitanom lojalnošću? Da li su one saglasne, spojive ili nespojive sa drugima koje imamo (čovjek je čovjeku vuk ali i ljubi bližnjeg svog)? Da li su one fleksibilne ili rigidne (kako emocionalno reagujemo kada se suočimo sa drugačijim)?
Podrška je uvijek i spolja i iznutra. Ona se nalazi u ljudima oko nas, ali i u nama samima. Jedan od ključnih aspekata unutrašnje podrške jeste naš sistem vrijednosti kao jedan od važnih elemenata koji oblikuju naš identitet. Što su ti sistemi fleksibilniji, promišljeniji i rezultat lične refleksije, to će nam više služiti kao oslonac u svakodnevnom funkcionisanju i u suočavanju sa životnim izazovima.
Marko Minić psiholog, psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]