U Crnoj Gori nova studijska godina počeće 22. septembra. Brucoši će prvi put sjesti u akademske klupe, a prije nego svoje znanje pretoče u ocjene u indeksima, susrešće se sa brojnim izazovima koje donosi početak studentskog života.
Strah kod brucoša je prirodan i očekivan, jer ulaze u potpuno novo životno okruženje, kazala je u razgovoru za MNE magazin psihološkinja Adriana Pejaković.
– Riječ je o prelasku iz sigurnog srednjoškolskog sistema u prostor veće slobode, ali i veće odgovornosti. Brucoši se prvi put suočavaju s time da sami organizuju učenje, ispite i svakodnevne obaveze. Strah je često signal da nam nešto važno predstoji, pa ga treba shvatiti kao normalnu reakciju. Nije uvijek znak slabosti, već može biti pokazatelj da mladi prepoznaju ozbiljnost situacije. Kod mnogih je prisutan osjećaj da nisu dovoljno sposobni da ispune očekivanja.Takvi strahovi se pojačavaju usljed pritiska da odmah pokažu uspjeh. Ponekad studenti strahuju da neće pronaći svoje mjesto u društvu. Opravdanost straha zavisi i od prethodnih iskustava i samopouzdanja – priča naša sagovornica.
Kako kaže, važno je da brucoši razumiju da strah nije neprijatelj, već podsticaj na rast.
– Uz podršku porodice i profesora, taj strah se može ublažiti. Grupne aktivnosti, radionice i druženja često pomažu da studenti osjete zajedništvo. U prvom semestru većina strahova se spontano smanjuje. Studenti tada razvijaju osjećaj pripadnosti i sigurnosti. Strah se najčešće transformiše u motivaciju da izdrže izazove akademskog života – navodi sagovornica.
Razlikovati realne brige od pretjeranih strahova
Smatra da su glavni uzroci straha kod brucoša višeslojni i međusobno povezani. Prilagođavanje na novi sistem učenja zahtijeva razvijanje novih vještina i samostalnosti.
Strah je često signal da nam nešto važno predstoji, pa ga treba shvatiti kao normalnu reakciju
Mnogi studenti dolaze iz sredine gdje su imali stalnu podršku roditelja i nastavnika. Na fakultetu se susreću s većim očekivanjima i manjom kontrolom.
– To stvara nesigurnost jer se od njih traži samodisciplina i organizacija. Ostvarivanje akademskih ciljeva dodatno je opterećenje jer brucoši žele da opravdaju povjerenje porodice. Često imaju visoka očekivanja od sebe, što povećava strah od neuspjeha. Socijalna komponenta je takođe važna jer strah od neprihvatanja od vršnjaka postoji i može čak biti i veoma izražen. Mnogi se pitaju da li će pronaći društvo i prijatelje. Finansijski pritisci i neizvjesnost budućnosti takođe izazivaju stres. Neki brucoši se plaše da će izabrani fakultet biti pogrešan za njih.
Sve ove dimenzije zajedno stvaraju kompleksan osjećaj straha. Važno je razlikovati realne brige od pretjeranih strahova. Razgovor sa starijim kolegama i mentorima može razbiti mnoge iluzije i nepotrebne bojazni. Dakle, strah dolazi iz kombinacije akademskih, socijalnih i egzistencijalnih razloga. Nastavnici ovdje imaju značajnu ulogu u smanjenju straha i anksioznosti kod studenata, to ne treba zaboraviti – poručuje.
Promjena pravca moguća, to nije kraj svijeta
Prema riječima psihološkinje Pejaković, odabir fakulteta često se doživljava kao odluka koja određuje cijelu budućnost. To kod brucoša stvara osjećaj ogromne odgovornosti, mnogi strahuju da su napravili pogrešan izbor. Ako im se studije ne dopadnu odmah, misle da su unaprijed osuđeni na neuspjeh.
– Psihološki pritisak proizlazi iz društvenih očekivanja i poređenja sa vršnjacima. Roditelji nerijetko projektuju svoje želje kroz izbor djeteta, a to stvara dodatni teret jer studenti žele da ispune tuđa očekivanja. Odabir profesije u ranoj mladosti nosi rizik jer identitet još nije u potpunosti formiran. Studenti ipak mogu i da uče da je promjena pravca moguća i da to nije kraj svijeta. Sama ideja „životnog poziva“ može djelovati zastrašujuće. Bolje je posmatrati fakultet kao fazu razvoja i učenja. Tokom studija mnogi otkrivaju svoje prave sklonosti. Psihološki gledano, fleksibilnost i otvorenost olakšavaju taj proces. Najzdraviji pristup je doživljaj fakulteta kao temelja, a ne konačne definicije života. Brucošima treba poručiti da nisu zarobljeni izborom koji su napravili sa 18 godina. A takođe potrebno je da djecu još u srednjoj školi podržimo organizovanjem profesionalnih orjentacija za budućnost, razgovorima na teme profesija i budućnosti i uopšteno, pripreme mladih na ovaj korak što kao školski sistem ne činimo u dovoljnoj mjeri. Podrška im je potrebna – kazala je.
Prilagođavanja traje, ali se isplati
Pojašnjava da je odlazak iz rodnog grada ili države dodatni izazov za mlade ljude. Prvi put se suočavaju sa potpunom samostalnošću.
– To podrazumijeva brigu o finansijama, ishrani i organizaciji vremena.Tu su osjećaj usamljenosti i nostalgija česta pojava. To može otežati koncentraciju i motivaciju za studije. Međutim, ova situacija istovremeno gradi zrelost i samopouzdanje. Ključ je u tome da se brucoši što prije uključe u novu sredinu. Preporuka je da pronađu studentske klubove, udruženja ili aktivnosti. To im pomaže da stvore mrežu podrške i prijateljstva. Redovan kontakt s porodicom može ublažiti osjećaj distance. Važno je da ne upadaju u izolaciju i povlačenje. Druženje sa kolegama pomaže i u učenju i u socijalizaciji. Savjet je da budu strpljivi sa sobom u periodu adaptacije i da brinu o sebi. Proces prilagođavanja traje, ali se na kraju isplati. Na taj način brucoši jačaju otpornost i životne vještine koje će im koristiti i kasnije – poručuje.
Studentski domovi – životno iskustvo
Život u studentskim domovima nosi specifične izazove i prednosti. Mlad čovjek se odjednom nalazi u zajednici sa stotinama vršnjaka. To znači dijeljenje prostora, obaveza i različitih stilova života. Za mnoge to može biti šok i izvor konflikata, smatra psihološkinja.
– Međutim, domovi pružaju i bogato iskustvo socijalizacije. Uče studente toleranciji, saradnji i kompromisu. Izazovno je prilagoditi se različitim navikama i kulturama. Mnogi prvi put dijele sobu sa nekim koga ne poznaju. To testira granice privatnosti i strpljenja. Istovremeno, u domovima nastaju i najjača prijateljstva za cijeli život. Zajednički život podstiče solidarnost i podršku. Studenti često uče jedni od drugih važne životne lekcije. Za introvertne osobe to može biti dodatno zahtjvno, istakla bih. Važno je razviti lične strategije samozaštite i organizacije. Na kraju, iskustvo života u domu ostaje jedno od najintenzivnijih i najznačajnijih u studentskom životu – navodi.
Anksioznost i stres, problemi na koje ukazuju studenti
Psihološkinja Pejaković sa studentima radi kroz različite oblike psihološke podrške, najčešće dolaze u periodima kriza i ispita. Problemi na koje ukazuju odnose se na anksioznost i stres.
– Mnogi imaju strah od javnog nastupa i polaganja ispita. Takođe se suočavaju sa krizama identiteta. Česta je nesigurnost u vezi sa budućnošću. Pojedini se bore sa usamljenošću i depresijom čak. Dio studenata ima poteškoće u organizaciji vremena. Perfekcionizam i strah od greške su česte teme kod nas. Neki ukazuju na pritiske porodice da budu najbolji. Drugi se suočavaju sa izazovima u međuljudskim odnosima. Problemi partnerskih veza su takođe značajni. Ponekad su prisutni i ozbiljniji psihološki poremećaji, ali ređe. Važno je da studenti znaju da mogu potražiti pomoć. Na taj način se njihova energija usmjerava ka zdravom rastu, a ne ka destruktivnim obrascima. Obično proguglaju simptome prije nego što dođu na savjetovanje i već “znaju šta im je” – kazala je.
Studentski život, nekad i sad
Studentski život danas je bitno drugačiji nego ranije. Prije je bio obilježen većom slobodom putovanja i druženjem, studenti su imali više vremena za vanakademske aktivnosti, smatra Pejakovićeva.
– Danas se sve češće govori o pritisku i ubrzanom tempu. Mladi osjećaju potrebu da što prije završe studije, mnogo više razmišljaju o zapošljavanju i budućnosti. Finansijski pritisci su izraženiji nego ranije, čini se. Tehnologija je donijela prednosti, ali i izazove, društvene mreže često povećavaju osjećaj poređenja i stresa. Nekada su studenti bili više usmjereni na kolektiv.
Danas je naglašen individualizam i konkurencija. Ipak, to sve ne mora da bude loše, samo je važno naći balans. Ipak, mladima i dalje trebaju bliskost i prijateljstva. Promijenio se način komunikacije, ali ne i osnovne potrebe – pojašnjava.
Studenti i danas traže smisao, sigurnost i podršku.
– Akademske zajednice moraju da im to pruže, studenti moraju učestvovati u akademskom životu, biti punopravni članovi. To je možda i bolje nego ranije kada smo gledali na profesore kao neprikosnovene autoritete. Sada ih lakše možemo preispitivati, a oni nas sami moraju na to podsticati. Ono što se dalje promijenilo jeste intenzitet i brzina, što utiče i na kvalitet obrade gradiva. Sve više mladih ljudi ima problem sa poremećajem pažnje usljed novih tehnologija.
Ipak, važno je da studenti imaju sve ovo i vidu, da od svega uzmu najbolje, da vjeruju u sebe i da mi vjerujemo u njih jer je budućnost njihova a mi tome možemo samo da se radujemo – zaključuje.
Nikolina Petrović