U vremenu kada se svijet sve brže okreće, a riječi putuju brže od misli, učenje jezika više nije samo obrazovni čin. To je odluka da se ne ostane na margini razgovora, već da se u njega zakorači sa punim pravom. U Crnoj Gori, zemlji bogate jezičke raznolikosti, sve više ljudi bira da uči jezik koji nije njihov maternji — ne zbog ispita, već zbog potrebe da razumiju. Da pripadaju. Čak i u zemljama u kojima je engleski maternji ili oficijalni jezik, koji se u cijelom svijetu smatra obaveznim u poslovnom okruženju, uče se za njih strani jezici iz istih razloga.
U srcu tog pokreta nalazi se Institut za strane jezike Podgorica — ne samo obrazovna ustanova, već prostor susreta, povjerenja i kulturne razmjene. Osnovan od strane profesora dr Igora Lakića, uglednog lingviste, dekana Filološkog fakulteta i eksperta Savjeta Evrope za manjinske jezike, Institut je postao mjesto gdje se jezik ne uči samo iz udžbenika, već iz života.
Profesor Lakić ne govori samo jeziku — on ga živi. Njegova borba protiv neopravdanih anglicizama, i zalaganje za očuvanje jezičke autentičnosti, svjedoče o dubokom poštovanju prema jeziku kao kulturnom tkivu. „U redu je da se nove riječi uvode kada za njih nemamo domaći izraz,“ kaže, „ali kada počnemo da zamjenjujemo riječi koje su sa nama decenijama, tada gubimo dio sebe.“
U razgovoru sa njim, jezik se ne tretira kao alat, već kao ogledalo identiteta. On podsjeća da učenje jezika nije rezervisano za mlade — „Ako neko sa 75 godina odluči da uči španski, to je sasvim u redu. Jezik se uči onoliko koliko vam je potreban. Za putovanje, za posao, za prijateljstvo.“
Jer učiti strani jezik nije samo savladavanje gramatike i vokabulara. To je čin povjerenja u budućnost. Da se ne bude samo posmatrač filma, već da se razumije svaka nijansa dijaloga. Učimo jezik da bismo razumjeli pjesmu koju nismo znali da volimo. Da bismo pročitali pismo koje nam je svijet napisao. Da bismo, možda, jednog dana, u nekom malom kafiću u Lisabonu, Parizu ili Berlinu, rekli: „Razumijem. I pripadam.“
Institut koji je osnovao jedini je u zemlji koji nudi program prevođenja i metodiku nastave, ali ono što ga izdvaja nije samo akademska ponuda. To je atmosfera u kojoj se osjeća tiha revolucija: ljudi žele da se povežu. Da slušaju pažljivije. Da govore iskrenije.
Jedan od polaznika kursa kaže: „Naučio sam da kažem ‘hvala’ na pet jezika, ali najvažnije mi je bilo kad sam naučio da ga izgovorim iskreno.“ U toj rečenici je možda najtačnija definicija učenja jezika — nije stvar u pravilima, već u emociji koju nosimo kroz njih.
U eri aplikacija i brzih rješenja, Institut za strane jezike Podgorica ostaje vjeran „ručnoj“ pedagogiji — susretu oči u oči, osmijehu koji dobijemo kad nas neko razumije, strpljenju koje se ne može ubrzati. I upravo tu, u toj sporosti, nalazi se dubina.
Profesor Lakić često ističe da je najvažnije da djeca prvo savladaju svoj jezik, da ga osjete, pa tek onda da se otvore ka drugom. Ali i da je svaka životna dob dobra za početak. Jer jezik nije samo znanje — on je susret. On je most.
U vremenu kada se identiteti preispituju, a kultura traži nove oblike izražavanja, Institut za strane jezike Podgorica ostaje svetionik. Zahvaljujući viziji profesora Lakića, on ne samo da obrazuje — on povezuje. On ne samo da podučava — on čuva.
Jer učiti jezik znači učiti kako da budemo bliži. Sebi. Drugima. Svijetu.
U jeku smo upisnog perioda — vrijeme kada se biraju putevi, ne samo aktivnosti. Od muzičkih radionica do sportskih klubova, od kreativnih kampova do jezičkih kurseva, ponuda je raznolika, ali izbor je uvijek ličan. Za one koji osjećaju da je jezik više od vještine — da je to način da se približimo svijetu i sebi — Institut za strane jezike Podgorica nudi kurseve koji ne podučavaju samo gramatiku, već i razumijevanje. Bilo da ste početnik, zaljubljenik u kulturu, ili profesionalac u potrazi za usavršavanjem — možda je baš sada pravi trenutak da izaberete jezik kao svoj put.
PR