Draga fotografijo,
Nisi mi bila alat. Bila si svjedok. Bila si tišina između aplauza, ruka koja dodaje mikrofon, pogled koji ne traži objektiv — već razumijevanje. Dok su drugi jurili savršen kadar, ti si me učila da gledam tamo gdje niko ne gleda. Da zabilježim ne ono što se desilo, već ono što je značilo.
Na Svjetski dan fotografije ne slavim tehniku. Slavim prisustvo. Zahvalnost. Slavim tvoju sposobnost da spojiš ono što je bilo sa onim što još uvijek traje. Ti si mi pomogla da kažem „hvala“ bez riječi. Da zabilježim ne ono što se desilo, već ono što je značilo. Da sačuvam ne spektakl, već prisustvo.
Danas, dok milijarde fotografija nastaju širom svijeta u samo jednom danu, ja biram tri. Ne one koje su tražene. Već one koje su čekale da budu viđene.
Lesi
Prva je snimljena na mjestu koje je mojoj majci bilo sve na svijetu — kraj rijeke, među brdima i dolinama, gdje je vrijeme stajalo, a uspomene se urezivale u tišinu. Na fotografiji je Lesi, naš porodični ljubimac, vjerni pratilac moje majke skoro dvije decenije. Naslonjena na zid kuće, u svojoj tipičnoj pozi, Lesi gleda i čeka. Taj pogled — pun nade, pun očekivanja — bio je uvijek tu kad bih se vraćao iz svijeta, iz posla, iz lutanja. Radost koju je pokazivala kad bi me vidjela ne može se opisati riječima. Ta fotografija ne prikazuje samo psa. Ona čuva djetinjstvo, majčinu ljubav, povratke, zagrljaje, i skoro cijeli moj život.
Dubravka
Druga fotografija nastala je spontano, bez profesionalne opreme, dok smo pili kafu. Na njoj je Dubravka Drakić, moja prijateljica, omiljena crnogorska glumica, koju poznajem još od njenih prvih dana na Akademiji na Cetinju. Prošlo je više od trideset godina, a ja se i dalje osjećam kao srećnik što je poznajem. Dubravka mi je nebrojeno puta dozvolila da je fotografišem, da mi bude tema, zadatak, inspiracija. Na toj slici nema poziranja. Ima povjerenja. Ima pogleda koji pripovijeda, koji nosi zahvalnost, koji zna da je kamera tu ne da uhvati, već da sačuva.
Rajko
Treća fotografija je možda najtiša, ali najglasnija u svom značenju. Na njoj je Rajko Krgović, kolega fotograf i videograf, koji nas je nedavno prerano napustio. Iako je naše profesionalno druženje bilo kratko, ostavilo je dubok trag. Rajko je bio osoba rijetko posvećena svom poslu, neko ko nije snimao samo ono što se tražilo, već ono što se osjećalo. Na fotografiji, Rajko kleči pored bazena, snima galeba koji mu strpljivo pozira. Kao da i priroda zna kome treba stati pred objektiv. I ono što je posebno — Rajko je bio kolega koji je znao da fotografi često nemaju dobre fotografije sebe. Zahvaljujući njemu, ja ih imam. I zato ova slika nije samo uspomena. Ona je oproštaj. Zahvalnost. Svjedočanstvo.
U vremenu kada se fotografije prave da bi se što prije objavile, kada se rijetko vraćamo onome što smo snimili, ja sam zastao. Vratio se. I našao ove tri fotografija koje nijesu samo slike, već svjedočanstvo o ljubavi, prijateljstvu i prolaznosti. Ne za naslovnicu. Već za srce.
Hvala ti, fotografijo, što si most između zaborava i pamćenja. Što si mi dozvolila da budem svjedok.
Goran Šaban