Ova priča posvećena je Antu Rmušu — šahisti koji je igrao srcem, učio glavom, i živio kao prijatelj. Njegov potez nije bio samo strategija, već izraz karaktera. Njegovo nasljeđe nije samo titula, već zajednica koju je oblikovao.
Anto Rmuš, rođen u Beranama 1977. godine, u porodici prosvjetnih radnika Veselina i Sonje, rastao je uz sestre Maju, Violetu, Miru i Ninu. Završio je gimnaziju u Beranama, a potom studirao Poljoprivredni fakultet u Zemunu. Ali najvažniji dio njegovog životopisa nije u diplomama — već u partijama.
Sedamnaest je godina otkako nas je napustio, a crnogorski šah ostao je bez najperspektivnijeg igrača svog vremena. Oživljavamo sjećanje na Anta sa velemajstorom Nikolom Đukićem i Jovanom Milovićem, predsjednikom Šahovskog saveza Crne Gore.
Simfonija tišine
U svijetu šaha, gdje se tišina pretvara u melodiju misli, Anto Rmuš nije bio samo igrač — bio je kompozitor. Njegove partije bile su simfonije, njegove ideje note koje su odzvanjale daleko izvan tabli. Njegova igra nije bila savršena po kompjuterskim standardima — ali je bila duboko ljudska, hrabra, puna vjere u pozicije koje drugi ne bi ni pokušali.
Upravo ta vjera ga je vodila do titule internacionalnog majstora i FIDE sertifikata za velemajstora. Anto nije bio samo igrač — bio je učitelj, prijatelj, analitičar. Kad nije mogao biti prisutan zbog bolesti, pratio je partije svojih kolega online, davao sugestije, dijelio znanje nesebično.
Iz srca prijatelja
-On je bio stariji od mene pet-šest godina, ali u šahu se godine ne broje. Intenzivno smo se družili, posebno kada se preselio u Beograd. Moja supruga Aleksandra je tamo studirala, često smo izlazili zajedno — i naravno, igrali šah-prisjeća se Jovan Milović.
Njegova posljednja partija, tiha završnica jedne epopeje, bila je upravo protiv Aleksandre na turniru Berger koji je organizovao Mašinski fakultet.
Vidno emotivan, Đukić evocira uspomene iz djetinjstva, simultanki i turnira. Posebno onu iz 1995. kada ga je Anto pobijedio, ali je Đukić osvojio turnir. Njihovo rivalstvo se nastavilo i 2004, Anto je ponovo pobijedio u međusobnoj partiji, ali Đukić je opet bio prvi.
-To nam je postala interna šala. “Ti ćeš mene da dobiješ, ali ja ću da budem prvi.”-kaže Đukić.
Te godine, Anto je ostvario tri norme za internacionalnog majstora u rekordnom roku. Njegova posvećenost bila je tolika da je igrao i kad je bolest već uzimala danak. U Bukureštu je sam sebi davao injekcije, ali je ostao da igra. Ljubav prema šahu bila je jača od svega.
Šah kao dijalog, ne algoritam
Anto nije vjerovao u gotove odgovore. Njegove analize nisu bile vođene kompjuterom, već intuicijom, razgovorom, sumnjom. Bio je poznat po tome što je tražio maksimum i u pozicijama koje su drugi smatrali izgubljenim.
-Nije bio objektivan, ali je upravo zbog toga razvijao analitičke sposobnosti koje kompjuter ne može zamijeniti-kaže Milović.
Njegov kritički pristup bio je škola samostalnog mišljenja. I kad bi mu rekli da pozicija ne valja, on bi tražio način da iz nje izvuče nešto više. To nije bila tvrdoglavost — to je bila nada.
Nasljeđe koje traje
Nakon njegove prerane smrti, Fondacija Anto Rmuš nije samo čuvar sjećanja — ona je pokretač. Organizuje memorijalne turnire, štampa knjige, podržava škole šaha. Anto nije bio samo šahista — bio je simbol epohe u kojoj se šah igrao iz ljubavi, u kojoj su šahisti bili intelektualci, prijatelji, ljudi sa strašću. Danas, kaže Milović, šahisti su često imitatori kompjutera. Profesionalizam je zamijenio idealizam. Ali na turnirima, širom Crne Gore, a posebno u Beranama — Antov duh još uvijek igra.
Velemajstor Đukić podsjeća na Antovu zaraznu energiju, entuzijazam i neiscrpnu ljubav prema šahu. Pomenuo je i njegovog učitelja Nikolu Božovića, s kojim je Anto dijelio istu strast, i koji je imao presudan uticaj na njegov šahovski razvoj.
Knjige “Šahovski priručnik” i zbirka “Šahovske ljepotice Anta Rmuša”, koju je uredio njegov otac Veselin, ostaju trajni trag jednog neobičnog stvaralaštva. “Priručnik” je vedro napisan, sa poglavljima o istoriji šaha i borbi čovjeka protiv mašine, prožet Antovim humorom. Savez mu je posthumno dodijelio Srebrnu plaketu povodom 60 godina ŠSCG.
Otac Veselin je ideju za knjigu dobio kada je shvatio da Anto zapisuje skoro svaku partiju — bez obzira da li je igrao protiv amatera ili velemajstora.
“Nisam imao pravo da to zadržim za sebe,” rekao je. A kad se dvoumio oko imena, sjetio se da Anto nije komentarisao rezultate, već je bio ponosan što su njegove partije nazivane ljepoticama.
Šah i vrijeme
Vrijeme u kojem je Anto igrao bilo je teško. Zajednička država, centar u Beogradu, provincijski status Berana — sve su to bile prepreke. Ali on ih je preskakao. Njegova titula internacionalnog majstora i sertifikat FIDE za velemajstora bili su rijetkost, dragocjenost.
Danas, Crna Gora ima podršku, turnire, projekte — ali u 20 godina nastao je samo jedan velemajstor. To ne govori samo o sistemu — to govori o vremenu. O tome koliko je teško postati ono što je Anto bio.
Igra koja ostane
Anto Rmuš je bio šahista, ali i više od toga. Bio je prijatelj, analitičar, vizionar, gitarista i pjesnik. Njegova posljednja partija, njegova posljednja analiza, njegovo posljednje “možda ipak ima nešto u toj poziciji” — sve to ostaje kao svetionik.
U svijetu gdje se sve više igra po pravilima, Anto je podsjetnik da se može igrati i srcem. I kad danas pričamo o Antu, ne pričamo o šahisti. Pričamo o učitelju života. O čovjeku koji je znao da najvažniji potez nije mat, već osmjeh koji ostane poslije poraza.
Anto je svoju knjigu završio odlomkom iz ,,Malog princa” — koji nije o šahu, ali jeste o pažnji, promišljanju, odnosima i nevidljivim vezama koje se grade kroz igru i dijalog:
“Ti si zauvijek odgovoran za ono što si pripitomio.”
A šah nas pripitomljava, uči nas kako da budemo bolji, pažljiviji, dublji.
Tekst: Goran Šaban
Fotografije: Privatna arhiva, Goran Šaban