“Nedavno sam se vratila sa mora. Deset dana sam bila daleko od posla, gradske buke i svakodnevnih obaveza. Ipak, osjećaj odmora je izostao. Kao da se ništa nije desilo. Umjesto rasterećenosti – krivica. Umjesto uživanja – stalan impuls da provjerim mejlove. Pomisao da “ne radim ništa” budila je nelagodu. A svaka iskra prisutnosti, svaka mala vinjeta “odsustva” od svijeta, brzo bi bila ugušena osjećajem da bježim od odgovornosti.”
Savremeno društvo oblikuje nas u duhu stalne dostupnosti i produktivnosti. Uvjerenje da uvijek treba da budemo korisni nije više samo tendencija – postalo je norma. Sa druge strane, kao polarnost produktivnosti, pojavljuje se insistiranje da svaka osoba za sebe uzme vrijeme za odmor, da radi ono što je ispunjava. Još jedna društvena norma koja se formira- moraš da znaš kako da se isključiš. Međutim, obije ove novonastale norme kod ljudi podstiču i osjećaj krivice jer ili nisu stalno produktivni ili jer ne umiju da odmore.
Ono što se mora, kao da je postalo jedno jedini način funkcionisanja. Osim što se mora biti zaposlen, mora se zaraditi novac, mora se brinuti o fizičkom zdravlju, o mentalnom zdravlju, mora se imati hobi, mora se uživati u životu, mora se biti dobar i strpljiv roditelj. Lista je beskonačno duga. U svim tim moranjima, vrlo je lako smetnuti sa uma šta je ono što je osobi zapravo potrebno. Svakodnevnica je ispunjena brojnim obavezama koje dolaze iz moranja da osoba gubi kontakt sa onim šta je njena iskonska potreba.
A onda dođe vrijeme za odmor, vrijeme koje se (opet) “mora” iskoristiti za brzo punjenje baterija, kako bi se po povratku u svakodnevnicu ponovo imalo dovoljno energije da se odgovori na sva moranja koja dolaze iz spoljašnje sredine i internalizovanih uvjerenja. Često se čuje kako osoba zapravo nije odmorila tokom pauze, kako nije bilo dovoljno vremena za odmor ili kako ne zna čak ni koliko vremena bi joj bilo dovoljno za taj predah, za to isključivanje od svakodnevnice – to brzo punjenje baterija i priprema za dalje nisu efikasni načini da se osoba zaista odmori. A posledično, javlja se dodatni samoprekor- “Bila sam na odmoru, a nisam se odmorila, nije mi bilo dovoljno, nisam znala da se isključim. Ja sam nezahvalna jer ne koristim ni ono što imam.”
U kontekstu odmora vrlo lako se previđa da osobe koje su usmjerene na efikasnost i produktivnost zapravo nisu naučila kako se odmara i kako se ne mora. Te osobe uglavnom hrle iz jedne aktivnosti u drugu pod pokrićem da je to sve neophodno i dobro za njih, njihovo zdravlje. Osoba koja preferira efikasnost, često i odmore planira u skladu sa tom svojom preferencijom- aktivni odmori, isplanirani do poslednjeg trenutka, da se ne gubi vrijeme. A sve je učestalije da odmor ne podrazumijeva i pauzu od poslovnih obaveza. Šta je onda od odmora ostalo? Djelimično zadovoljstvo zbog kvalitetno iskorišćenog vremena? Komponenta koja nedostaje jeste osjećaj da se i tijelo odmorilo, da su potrebe i tjelesnog aspekta selfa zadovoljene. Ali to je lako staviti po strani, bitno je da nema krivice jer se nije “besposličarilo”.
Iako se može učiniti da je odmor vrsta luksuza, zapravo, odmor je potreba svake osobe – potreba da se udahne, vrijeme koje se uzima da se prorade iskustva, događaji, vrijeme koje se uzima da bi se kreirao prostor za nova iskustva. Nekome će odgovarati aktivan odmor, drugome mirna plaža. Neko će pronaći mir u čitanju knjige, neko u tišini. Ono što je zaista važno jeste da odmor ne dolazi iz novog “moranja”, već iz prepoznavanja i poštovanja sopstvenih potreba.
Autorka: Ljubica Aničić, psiholog i gestalt psihoterapeut
Razvojni centar Integra