Novi roman Jasenke Lalović ,,Zera luče” ugledaće svjetlost u septembru. Po tradiciji biće prvi put predstavljen u Petrovcu.
To za MNE magazin otkriva naša sagovornica, koja ističe da je ovo djelo njeno najintimnije i najdublje do sada.
Prvo je koje je, kako ističe Lalović, namijenjeno mlađim ljudima. Onima koji su ,,zasjali jače od mnogih prethodnih generacija, koji su pokazali hrabrost, empatiju i odgovornost veću od mnogih prije njih” Oni su, po njoj, postali ,,nosioci svih vrijednosti koje se često, nekim nepisanim pravilom, pripisuju starijima – moralnosti, istine, dobrote”
Peti roman nosi naziv ,,Zera luče” U čemu se ogleda to zrno svjetlosti u ovom romanu, gdje ga pronalazite i kome je poruka iz djela upućena?
– Upravo ta zera, to sitno, gotovo nevidljivo zrno svjetlosti, što je jedva nešto, ponekad je dovoljno da nas pokrene, probudi, ulije nadu. Dovoljno da nas natjera da život i ljude sagledamo drugim očima. Za razliku od prethodnih romana, ovoga puta radnja počinje u savremenom trenutku. Glavni lik, žena današnjice, kreće u potragu za odgovorima, vjerujući da zna što traži. Ipak, na tom putu mnogo toga će joj izmaći, dok će, s druge strane, pronalaziti ono što nije ni znala da joj nedostaje.
Poruka romana je višeslojna, ali u srži govori o tome koliko toga nam je već dato, a da toga nismo svjesni. I kako često tragamo za onim što nam ne pripada – ni po mjeri, ni po suštini. Ključno pitanje koje se provlači kroz čitavu priču jeste: Da li nam išta, osim nas samih, istinski pripada?
Ova knjiga je, možda više nego prethodne, upućena svakome ko se makar jednom u životu osjetio izgubljeno, kome je zafalilo to jedno malo svjetlo – zera luče – koje, kada se prepozna, može biti početak puta ka sebi.
Odakle je potekla ideja za temu novog romana?
– Tokom susreta s čitaocima u prethodnim godinama, primijetila sam da je svaki novi roman privlačio sve mlađu publiku, što me je posebno obradovalo i podstaklo. Poželjela sam da Zera luče upravo njima bude bliža – tematski, misaono i emocionalno.
Svjedoci smo da, u vremenu opšte krize identiteta, svi, posebno mladi, tragamo za ključnim odgovorima: pokušavamo da se odredimo ne samo po porijeklu, jeziku, kulturološki, već i po ličnoj i moralnoj vertikali. Upravo je to unutrašnje određenje, po mom uvjerenju temelj svega ostalog.
Danas je mladima teško da čuju sebe od buke koja ih okružuje. Preplavljeni su informacijama, očekivanjima, spoljašnjim pritiscima – da se zadovolje mnoga nametnuta im očekivanja, da budu uspješni, lijepi, stalno dostupni, stalno srećni. U toj trci čovjek lako izgubi sebe, osjećaj za druge, i sposobnost za iskren dijalog. Zato sam željela da kroz roman istaknem važnost povlačenja zdravih granica, prepoznavanja vrijednosti međuljudskih odnosa i povratka iskrenoj komunikaciji. Tamo gdje otkrijemo iskrenost, prestaju maske i počinje autentičnost. Upravo na tim mjestima pronalazimo to malo svjetlo koje nas usmjerava i vodi ka smislu.
U prirodi sve teži harmoniji. U čovjeku postoji ista potreba za balansom. Oni koji uspiju da se izbore s izazovima mnogih zabluda, da se izdignu iznad površnosti i lažnih vrijednosti, oni pronalaze sebe i mir.
Možda je i lično iskustvo doprinijelo da ova tema sazri baš sada. I sama sam u različitim periodima života tragala za odgovorima, padala, dizala se i postavljala pitanja. Ono što sam na tom putu shvatila jeste da nijedan spoljašnji sistem, ideologija ili obrazac ne može zamijeniti lični kompas. Možda je upravo zbog toga ova zera luče iz mene zasjala baš sad. Voljela bih da bih da i drugim ljudima bude putokaz.
,,Ovaj roman je put kojim ćemo se oslobađati tog bremena, sve do osjećaja da smo najčešće blagoslovljeni baš onim što nam se nekada oduzelo”. Da li je za Vas samim ovim pisanje katarza i za sebe i za druge, način i da druge nadahnete da potraže izbavljenje?
– Pisanje jeste katarza koju pokušavam da prenesem na tekst. Vjerujem je to razlog zbog kojeg čitaoci na slličan način reaguju na moje romane, jer u mnogim likovima i situacijama prepoznaju komadić sebe. Da bi se to postiglo važno je da se u tom krugu između pisanja i čitanja razvije iskrenost i otvorenost.
Pisanje je za mene postalo mnogo više od izraza – ono je potreba. Unutrašnji mehanizam oslobađanja od balasta koji se ne vidi, ali je prisutan. Kroz pisanje sam naučila da se suočim sa teškim trenucima koje sam ranije podsvjesno potiskivala. Oni su, paradoksalno, bili najjači okidači, otvarali su emocije za koje nisam ni znala da u meni postoje.
S vremenom sam počela da na ono što me je lomilo ne gledam više kao na kaznu, već kao na izazov koji mi je došao s razlogom. Ne da me povrijedi, već da me probudi, da me usmjeri, da me nauči…
Pisanje jeste katarza, ne samo zatvorena i lična, već i ona koja se prenosi i dotiče druge. Vjerujem da su čitaoci to osjetili u mojim prethodnim romanima, jer mi često kažu da su se u nekoj rečenici, liku ili situaciji prepoznali. Kao da su uhvatili sopstveni odraz u tuđoj priči. U tome je snaga književnosti, da nas podsjeti da nismo sami u svojim lomovima.
Da bi se ta nit povjerenja između pisca i čitaoca uspostavila na pravi način, potrebne su: iskrenost i otvorenost. Tek tada se uspostavlja taj čaroban krug razumijevanja i uzajamnog nadopunjavanja, Tek tada postajemo ljekoviti jedni drugima. U tome je suština stvaralaštva.
Zera luče je i za mene bila put izbavljenja, ujedno pokušaj da onome ko je možda na svom dnu, u mraku, u sumnji, pružim to jedno malo svjetlo. Poruka je da ono što nam je nekad oduzeto, možda nas je upravo sačuvalo, ujedno donijelo nešto novo što nam više treba.
U kom trenutku ste osjetili, tokom procesa pisanja, da je ,,nepravda najčešće i blagoslov”?
– Ko god je uspio da razvije svoj talenat do stvaralaštva, rođen je sa blagoslovom. Posebno ako inspiracija dolazi iz onih životnih situacija koje su nas lomile. Trenutak kad se čovjek ispravlja, pronalazi taj atom snage koji ga pokreće i daje snagu, ono je na čemu treba da blagodari.
Taj impuls uvijek dolazi iznutra. Zato vjerujem da nepravda često dolazi prerušena kao udarac, gubitak, bol… zapravo je poziv. Signal da zastanemo, pogledamo sebe, oko sebe, oslušnemo unutrašnji glas, ljude, da se prisjetimo ko smo… Tek tada smo spremi da se uputimo na to najljepše putovanje na kome pronalazimo rasute komadiće sebe, koje smo negdje usput zaboravljali i rasipali. Divno je dok gradimo taj nov mozaik sopstvenog bića.
Oprost je najveća snaga i ljubav čovjeka. Kako Vi posmatrate oprost?
– Po meni, oprost nije samo čin dobrote, to je nužnost ukoliko želimo da živimo u miru sa sobom Prašta se iz ljubavi prema drugima, prvenstveno sebi. To je nasušnost kojom peremo svoju dušu od greha osude i duboko vjerujem da je za to potreban komadić zaborava. Osoba koja prašta uz napomenu da nije spremna da zaboravi, nisam sigurna da je istinski oprostila. Onaj ko prašta, prethodno je osudio. Zato često opominjem i sebe i druge da ne sudim drugima, jer tada nema šta da se prašta.
Znam i to da se u svakom praštanju skriva nijansa gordosti. Onaj trenutak kada se nesvjesno uzdignemo nad onim kome praštamo. Zato je važno da i u oprostu budemo skromni – da ne zaboravimo da i mi nekome nosimo breme koje čeka oprost.
Praštanje, ako je iskreno, ne oslobađa samo drugoga – već ponajviše nas. I možda je u tome njegova najveća snaga: da čovjeka vrati sebi, za toliko lakšeg i slobodnijeg.
Čini se da se roman osvrće umnogome i na ono neizgovoreno, odnosno nedostatak komunikacije. Kakav je Vaš stav o tome?
– Nedostatak komunikacije je tiha prijetnja svakom odnosu, ono što ostane da lebdi u vazduhu, što se gura po strani, što se misli, ali se ne izgovara. Upravo to ćutanje stvara prve pukotine i počne da nas međusobno udaljava. Zera luče se dotiče baš tih pukotina među ljudima.
Vjerujem da ne postoji odnos koji se ne može spasiti ako postoji istinska želja da se kaže istina – iskreno, suptilno, obazrivo, s ljubavlju i mjerom… Riječi imaju moć da pomire, ali i da zauvijek udalje. Nažalost, današnji svijet nas uči suprotnom: da ne budemo ranjivi, da ne pokazujemo slabost, da se po svaku cijenu mora biti jak, jer jedino takvi opstaju. To često podrazumijeva ćutanje. Tako postajemo taoci sopstvenih neizgovorenih istina. Zarobljeni u ćutanju koje s vremenom postaje jaz.
S druge strane, svjedoci smo i njegove suprotnosti, praznogovorenja, bučnih tirada koje troše riječi, a ne prenose suštinu. Jezik je sredstvo, ali i ogledalo onoga što nosimo u sebi. Zato riječi treba pažljivo birati. Ponekad poneku prećutati. Znati kada govoriti, a kada se povući.
Oduvijek sam se divila tom našem zborenju između redova, toj sposobnosti da se kaže mnogo sa malo riječi. To je višeslojna odlika ljudi sa ovih prostora. Psihološka, jer otkriva unutrašnji svijet i emotivne nijanse koje ne umiju svi da iskažu direktno; sociološka, jer proizilazi iz kulture u kojoj se naučilo da se misli ne govore naglas. To je govor iskustva, opreza, naslijeđenog znanja i vjekovnih mudrosti. Takav govor me oduvijek više dojmi od bučne istine.
Često čujemo i rečenicu ,,Nije sve na prodaju”, a opet često i vidimo, u sklopu tog gubitka sebe i svog identiteta u današnjem vremenu, da jeste u jednom segmentu sve na prodaju – i obraz i čast i ljubav i nasljeđe… Kako komentarišete to posrnuće vrijednosti, tu obezvjeđenost svega za što smo se nekada borili?
– Svjedočimo vremenu u kojem sve ima cijenu, a malo šta istinsku vrijednost. Mijenjaju se ljestvice po kojima se mjeri čovjek. Nekad je to bilo njegovo poštenje, riječ, znanje, obraz. Danas su to popularnost, broj pregleda, tržišna vrijednost. U tom sunovratu, čovjek često zaboravi da ono što se proda više ne pripada njemu.
I zato ne vjerujem da je sve na prodaju. Nešto mora ostati sveto među ljudima. Ne radi svijeta, već radi nas samih. Etika je, pojednostavljeno rečeno, skup principa i normi koje društvo priznaje kao poželjne i prihvatljive. Ona se često nalazi u knjigama, kodeksima, zakonima. Moralnost, s druge strane, proističe iz lične savjesti, iz onoga što čovjek u sebi osjeća kao ispravno ili pogrešno, bez obzira na spoljašnje odrednice. Danas, nažalost, etika se sve češće savija pod pritiskom pragmatičnosti i profita. Neka ponašanja su postala društveno prihvatljiva, iako bi se u nekom drugom vremenu ili pred nekom drugom savješću smatrala duboko nemoralnim. Postavlja se pitanje da li se upravljamo po onom što je pravedno ili onom što je dozvoljeno?
U romanu Zera luče, to pitanje izbija na površinu kroz sudbine koje se lome upravo na tom mjestu – gdje čovjek mora da odluči da li će nešto prodati, iako zna da se zapravo ne smije prodati. Da li će prećutati zarad mira, ili govoriti zarad istine. Tu se otkriva karakter, jer nije teško biti moralan kada je sve oko nas pošteno.
Vjerujem da postoje stvari koje moraju ostati neprocjenjive. Ne zbog tradicije, ne zbog pravila – već zbog dužnosti prema sebi i drugima. Ako sve stavimo na prodaju – šta nam ostaje? Da li tim činom i sebe prodajemo? U Zeri luče ta tema je duboko prisutna, jer ono što glavni lik nasljeđuje nije materijalno. Nasljeđuje se breme, zavjet, poruka. Nasljeđuje se ono što ne možeš ni prodati ni izgubiti – osim ako sam to ne odbaciš.
Kažete da je ovo Vaše najintimnije i najdublje djelo do sada. Po čemu?
– Čini mi se da u svakom narednom romanu napravim iskorak u odnosu na prethodni, ne nužno po tematici, koliko po dubini preispitivanja. Ne znam da li to mogu nazvati smjelošću koju donosi iskustvo ili je riječ o nečemu što pripada prirodnom procesu umjetničkog sazrijevanja. Definitivno sam u Zeri luče bila najsmjelija.
Ovaj roman me je odveo u prostor promišljanja u kojem sam se takla tema koje se lako mogu postaviti kao suprotna gledišta jedne iste istine. Hodala sam po ivici krhkih uvjerenja, trudila se da navedem čitaoce na dilemu, da kroz česte obrte preispita svoju naklonost prema likovima. Željela sam da osjete težinu osude, koliko često je nepravda ta koja odredi sudbinu i koliko postajemo obazriviji tek kada na sopstvenoj koži osjetimo njen balast.
Zera luče je moj prvi roman namjenjen mlađim ljudima. Shvatila sam da su nepravedno ponijeli epitet nezainteresovanosti i površnosti. Koliko su bile pogrešne mnoge naše procjene upravo potvrđuju mladi ljudi koji su zasjali jače od mnogih prethodnih generacija, koji su pokazali hrabrost, empatiju i odgovornost veću od mnogih prije njih. Oni su postali nosioci svih vrijednosti koje se često, nekim nepisanim pravilom, pripisuju starijima – moralnosti, istine, dobrote.
Upravo ta moralnost, ta zera svjetlosti u gustoj tami bila je inspracija za ovo djelo. Veliki izazov. Vjerujem da je ovo moje najintimnije djelo jer sam se u njemu oglasila i kao autor, i kao čovjek, i kao majka koja još vjeruje u snagu istine i svjetlosti, ma koliko one bile krhke.
Bojana Radonjić