‘Ponekad osjećam da on ne razumije kako mi je zapravo. Jednostavno ne razumije koliko mi je teško, a ja koliko god pokušavala da mu objasnim čini mi se da ne čuje. Želim samo da me zaštiti od svih mojih strahova, i svega onog što nosim sa sobom.. zašto ne može da mi da sigurnost koju nikad nisam imala, iako zna da mi samo to treba?’
Zapis sa terapije
Jedna od čestih zabluda koje se srijeću jeste da li ljubav terapija koja će nam pomoći da zaliječimo stare rane? Šta očekujemo od ljubavi? Od partnera ? Odnosa?
John Bowlby je sa svojom teorijom privrženosti ( teorija attachmenta) otvorio temu afektivnog vezivanja, objašnjavajući kako naši prvi emocionalni odnosi i povezanost utiču kasnije na biranje partnera, i naš odnos sa njima.
Želja da nas neko voli, da nam pruži sigurnost i da nas razumije bez riječi onako kako smo to željeli kroz svoje djetinjstvo a nismo imali je jedan potpuno normalan tok koji je u skladu sa ljudskom prirodom. To je zapravo ljudska potreba. Ali gdje se granica tu pravi i gdje prelazi u pogrešna očekivanja?
Svojstveno nam je da iz djetinstva nosimo određenu poruku, možda da ljubav treba zaslužiti, da uzročno-posljedičnom vezom dobijamo istu..“ako sam bio dobar… biću voljen.“
Koliko je potreba za prihvatanjem i osjećajem da smo voljeni bila prepoznata, toliko će u mnogome diktirati i to šta ćemo očekivati od partnera.
I to je ona granica u ljubavi i vječita dilema, da li zaista volimo osobu sa kojom smo? Koji su razlozi za to? Zašto smo baš tu osobu birali za svog partnera? Šta očekujemo od ovog odnosa?
Emotivni odnos sa osobom ne treba da bude zasnovan na principu toga da je jedan partner dužan biti terapeut onom drugom. Ne možemo očekivati da onaj sa kim ulazimo u vezu liječi naše rane. Nije prirodan takav odnos, i takav odnos ne liječi. Ta iskustva koja nosimo i sa kojima ulazimo u partnerstvo su samo naša i kao takva ih samo mi možemo zaliječiti. Uloga partnera u tom procesu je da bude tu, kao podrška, oslonac, zagrljaj kad je teško i kao ona riječ ‘tu sam, uz tebe sam..’
Prigrliti svoje boli je iscjeljujuće iako se čini suprotnim, i to je razlog što mi kao pojedinci kojima je strah svojstven bježimo od te boli pa tražimo da nas neko drugi spašava od nje.
Kada prepustimo da to radi naš emotivni partner pitamo se onda koji je ovo odnos koji sam dobila/o? Mijenja se dinamika relacijskog odnosa, uloge, očekivanja i pomjeraju granice. Jesmo li našli utočište? Da li je naš partner zapravo naš spasitelj i da li smo mi spašeni?
Tu ide ona priča o našem unutrašnjem djetetu, i šta ćemo s njim?
To dijete treba da prigrlim ja, onaj povrijeđeni dio mene koji jedini može te rane vidati i sebi pružiti osjećaj sigurnosti.
Kada partner počne da zamjenjuje roditeljsku figuru, odnos prestaje biti zrela veza dvoje odraslih i postaje nešto što ne ispunjava ni jedno ni drugo.
Nerijetko se dešava da ljudi biraju osobu ne zbog emocionalne kompatibilnosti, već zbog dobro poznatog obrasca potrebe za validacijom.
Partner nije kriv za naša rana iskustva, ali jeste odgovoran za način na koji se prema nama odnosi dok se s njima nosimo
Prava ljubav i zdrav odnos počinje onda kada prestanemo očekivati da nas partner spasi. Naparaviti razliku između toga da osoba sa kojom smo u odnosu amože biti tu uz nas dok liječimo svoje rane ali da ona nije lijek, nije zamjena za ono što moramo sami i što druga osoba ne može i ne treba za nas. Lični rast, razvoj i unutrašnje transformacije samo mi sami možemo izvojevati.
Od odnosa trebamo očekivati podršku za samoiscjeljenje i rad na sebi gdje ljubav biva prostor za zajednički rast. Za prihvatanje onog sa čim dolazimo i sa čim treba da se borimo, gradeći zajedničke ciljeve.
Kada naučimo da prepoznamo svoje emocionalne rane, važno je da preuzmemo odgovornost za njih i potražimo podršku izvan partnerskog odnosa, bilo da je to prijateljska, duhovna ili terapijska pomoć, onakva kakva nam je bliska i prirodna. Uz jasnu i otvorenu komunikaciju o tome unutar veze, odnos prestaje biti mjesto iscjeljenja i postaje prostor zajedničkog rasta.
Partner nije kriv za naša rana iskustva, ali jeste odgovoran za način na koji se prema nama odnosi dok se s njima nosimo. Nismo birali traume i povrede koje smo doživjeli u prošlosti, ali izbor je naš hoćemo li ih i dalje nositi i projektovati na druge ili ćemo ih snagom volje, prepoznati, prihvatiti i hrabro krenuti putem iscjeljenja.
Dragana Živković
Psiholog i savjetnik sistemske porodične psihoterapije
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]
https://www.facebook.com/RazvojniCentarIntegra