“Ja hoću da razumijem zašto sam tužna. Baš mi je teško, kao da sam u nekom začaranom krugu i nema izlaza. Tuga me preplavi svakog dana, a ja čak ne mogu ni da razumijem zbog čega. Puno sam razmišljala, uzela sam u obzir sve varijable, ali ne vidim ni uzrok ni rešenje. Ništa mi nije jasno. I to mi je nepoznato, kako ne mogu da razumijem. Do sada sam uvijek bila racionalna- kada se susretnem sa nečim što mi nije prijatno, stanem, promislim i razumem. Sada, kao da to više ne funkcioniše.”
U spektru osjećanja, veliki broj ljudi će baš tugu izabrati kao ono najneprijatnije, sa kojim ne znaju šta da rade niti kako da se izbore. Osjećanje tuge se javlja kada izgubimo nešto što smo voljeli, kada ne dobijemo nešto što smo izuzetno željeli – tugu se može javiti i zbog gubitka sitnica, pa sve do velikih nenadoknadivih gubitaka. Dijete može biti tužno kada ne dobije slatkiš koje je željelo, a sa druge strane, može biti i izuzetno tužno ukoliko ima iskustvo gubitka prijatelja ili smrti bake ili deke.
Na ovim prostorima, tuga je “dozvoljena” samo za velike gubitke. Ukoliko je dijete tužno jer je izgubilo svoju omiljenu igračku, vrlo često, umjesto utjehe, dijete će od roditelja čuti da to nije vrijedno, da ne treba da bude tužno zbog toga. Kada to dijete odraste, kako da se nosi sa osjećanjem tuge, ukoliko je stalno slušalo da ništa nije dovoljno veliki razlog da ono bude tužno?
Neki problemi su objektivno nerješivi. Ako nas neko napusti, ne možemo ga natjerati da se vrati, ne možemo tu osobu samo zamijentiti novom, ne možemo se opet susresti sa osobom koja je preminula
Iz perspektive roditelja, kada je dijete tužno, to je loše. Obično, roditelji rade sve, samo da odagnaju dječiju tugu, dječije suze. Uglavnom, jer je njima to teško i bolno. Nastoje da nađu rešenje za dječiju tugu. To dolazi iz najbolje namjere – da se djeci pruži osjećaj sigurnosti i radosti. Upijajući ta iskustva, djeca kreiraju različita uvjerenja o neprijatnim osjećanjima, uključujući i tugu. Počinju da misle da je tuga nedopustiva, da se nikada ne smije biti tužan, i da ništa nije toliko veliko i strašno, da bi oni sebi dozvolili da budu tužni. Takođe, počinju i da se ponašaju u skladu sa tim uvjerenjima na vrlo ranim uzrastima, te tuga biva ocjepljena iz spektra osjećanja. Ona više ne pripada tu. Njeno mjesto zauzimaju strah, ljutnja, bijes. To ne znači da se tuga ne javlja, već da je samo pogrešno prepoznata, prekrivena, a samim tim i pogrešno kanalisana.
Međutim, prije ili posle svaka osoba se susretne sa situacijama koje izazivaju veliku tugu i bol, dok ta osoba ne zna kako da se nosi sa tim što se pojavljuje. Biva zbunjena i izgubljena jer mehanizmi koji su radili- racionalni pristup i promišljanje više nije dovoljno. Psihoterapijski rad može biti od izuzetnog značaja. Klijent kroz rad uči da su sva osjećanja neophodna, pa i ona koja nisu prijatna – daje sebi dozvolu da osjeti, da ne bježi od tih osjećanja, već razvija kapacitete da se sa istima nosi. Kada se osjećanja adekvatno identifikuju, kada osoba prihvati da su ta osjećanja potrebna i imaju određenu funkciju, osoba razvija i kapacitete da sa tim osjećanjima ostane, umjesto da ih kontinuirano promišlja i ima cilj da ih izbjegne.
Neki problemi su objektivno nerješivi. Ako nas neko napusti, ne možemo ga natjerati da se vrati, ne možemo tu osobu samo zamijentiti novom, ne možemo se opet susresti sa osobom koja je preminula. Racionalna rešenja u situacijama koje izazivaju veliku tugu nisu djelotvnorna. Taj “teret” koji stoji u osnovi tuge nekada se ne može jednostavno ostaviti i pustiti. Ono što je moguće je da izaberemo način na koji ćemo se nositi sa teretom. Prihvatanjem da ne možemo da riješimo situaciju i osećanje, kreiramo mogućnost da ga lakše nosimo. I tu je naša moć – izbor da li ćemo sebi dati dozvolu da osjećamo tugu i na koji način ćemo da nosimo tu bol.
Autorka: Ljubica Aničić, psiholog i gestalt psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]
https://www.facebook.com/RazvojniCentarIntegra