Psihološkinja Adriana Pejaković, povodom najnovije nezamislive tragedije u Crnoj Gori, iznijela je stav u postu objavljenom na Fejsbuk stranici. Tekst, uz dozvolu autorke, prenosimo integralno.Ljudi obično ne pucaju zato što su slabi. Pucaju zato što su predugo tihi, nevidljivi, sami.
Pucaju pod težinom svakodnevice koju više ne mogu da nose- bez podrške, bez razumijevanja, bez sistema.
U Crnoj Gori ne postoji dovoljno mjesta gdje čovjek može da kaže: “Ne mogu više.”
I kad to i kaže, često ga niko ne čuje. Ili ga posmatraju kao slabog. Labilnog.Opasnog.
A istina je da je mentalno zdravlje pitanje života i smrti, a ne lična slabost.
Imamo Strategiju za unapređenje mentalnog zdravlja ali po priznanju same Vlade, sprovedeno je samo 10%. A 10% nije dovoljno. To nije strategija. To je sistemski nemar.
Da mentalno zdravlje postane realnost, a ne papir, potrebno je hitno sprovesti konkretne mjere:
– Psiholog u svakom domu zdravlja
– Skrining mentalnog zdravlja kod izabranog ljekara
– 24/7 SOS linija sa psiholozima i psihijatrima
– Emocionalna pismenost u školama i vrtićima
– Besplatna ili subvencionisana terapija za ugrožene grupe
– Psihološke procjene u razvodima i starateljskim sporovima kod visokih konflikata
– Javni programi za destigmatizaciju mentalnih problema
– Grupe podrške i savjetovališta za žene, majke muškarce, očeve i porodice
– Mobilni krizni timovi pri centrima za socijalni rad
– Nacionalni savjet za mentalno zdravlje sa efikasnim rezultatima i sprovodjenjem strategija i evaluacijom, peimjerima dobre prakse u svijetu itd.
Ljudi ne pucaju jer su “poremećeni”, već jer nemaju kome da se jave kad krenu da tonu.
Nema opravdanja da smo prepoznali problem, ali ga ne rešavamo.
Ako znamo da strategija postoji, a ne primjenjujemo je-onda nismo neinformisani, već odgovorni za posljedice.
Ne čekajmo nove naslove da se zapitamo “kako je do ovoga došlo”.
Vrijeme je da uradimo sve što možemo!
Mn.M.
Foto: Privatna arhiva