„Moj sin sada ima 15 godina i komunikacija nam je izuzetno loša. Ili ne pričamo, ili se svađamo. Nikako ne uspijevamo da se povežemo. Nekada je bio poslušan, ali sada je svaki dogovor nemoguć. Sve odbija. ,,Neću” mu je omiljena riječ. U tim trenucima osjećam se potpuno nemoćno, i baš tada upadam u vrtlog – počinjem da vičem, naređujem, reagujem impulzivno. Baš kao što je to moja majka radila meni. Znam da to nije dobar put, ali ne umijem drugačije.“
Ovakve i slične rečenice psihoterapeuti često čuju od roditelja koji se obraćaju za podršku. Period adolescencije djeteta za mnoge roditelje predstavlja tačku preokreta – iznenada se više ne osjećaju kao autoritet, a njihova dotadašnja uloga počinje da blijedi. Vršnjaci preuzimaju ključnu ulogu u životu mladog čoveka. A roditelj ostaje s pitanjima: Kako da pustim dijete da odraste? Kako da vjerujem da će praviti dobre izbore? Kako da budem siguran da će se okružiti pravim ljudima?
Ova i slična pitanja često bude duboku anksioznost, strah i bijes. Kada dijete odbija da posluša, ignoriše dogovore ili burno reaguje na granice, roditelji se lako osjećaju kao da nisu dorasli zadatku. Javlja se misao: „Moje dijete je nevaspitano.“ U skladu sa tim, roditelji još više energije ulažu da dijete učine ponovo poslušnim. Sa druge strane, djeca na tu vrstu pokazivanja moći često odgovaraju još burnije, uz još više negodovanja i još jačim otporom. Što je pritisak roditelja veći, to je i otpor djeteta intenzivniji. U pokušaju da „pokažu ko je roditelj“, mnogi odrasli zapravo gube kontakt – ne samo sa djetetom, već i sa sobom. Jer, često nije riječ o ponašanju djeteta, već o tome koliko nas to ponašanje pogađa zbog naše sopstvene istorije.
U prostoru uzajamnog poštovanja, a ne kontrole – počinje pravi odnos. Tu nastaje kontakt koji ne ranjava, već povezuje
Način na koji smo sami odgajani duboko oblikuje našu roditeljsku ulogu. Ako ne osvijestimo obrasce koje smo preuzeli od svojih roditelja, često ih nesvjesno ponavljamo. Pitanje koje roditelj tada treba sebi da postavi nije: „Kako da kontrolišem svoje dijete?“, već: „Šta mene u ovom ponašanju najviše boli?“; „Zašto baš ovdje gubim kontrolu?“
Djeca, svojim ponašanjem, nesvjesno dodiruju naše stare rane – djelove nas koje nikada nismo osvijestili. I tu leži prilika. Da umjesto reakcije, zastanemo. Da se umjesto vike, zapitamo. Jer, djeca nas pozivaju da se ponovo povežemo sa sobom – sa onim dijelom koji je nekada bio povrijeđen, zanemaren ili neprihvaćen.
Mnogi odrasli nisu naučili kako da se nose sa neprijatnim emocijama – ni svojim, ni tuđim. Kada dijete izražava ljutnju, tugu, frustraciju, a roditelj sam ne zna kako sa tim da se nosi, dolazi do preplavljenosti. I opet do impulsivne reakcije.
Međutim, kada roditelj počne da prepoznaje odakle dolazi njegova reakcija, kada shvati da ne mora da odgovori onako kako su to činili njegovi roditelji, tada se otvara prostor za nešto novo. Za drugačiji kontakt. To ne znači da autoritet nestaje, već da moć prestaje da bude oruđe kontrole. Tada roditelj može da postavi sebi ključno pitanje: „Kako da budem uz svoje dijete onakvo kakvo ono jeste – a ne kakvo ja mislim da treba da bude?“. U tom prostoru uzajamnog poštovanja, a ne kontrole – počinje pravi odnos. Tu nastaje kontakt koji ne ranjava, već povezuje.
Autorka: Ljubica Aničić, psiholog i gestalt psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]