,,Trudnoća mi je izuzetno izazovna. Dobijam dosta savjeta – šta treba da radim, šta treba da jedem, koliko bi trebalo da šetam, generalno – kako treba da se ponašam. Znam šta je preporučeno da trudnice radi, ali moja energija je toliko niska da ja samo mogu da ležim i spavam. Čitala sam dosta o tome kako je važno da se mama osjeća dobro u trudnoći jer sve ono što mama osjeća utiče i na nerođeno dijete. A ja nisam dobro, i osjećam krivicu i strah da moje dijete sve to isto osjeća i u stomaku.”
Period trudnoće predstavlja vrlo dinamičan period u životu jedne žene. Ona se susrijeće sa mnogim novinama, mnogo nepoznatih i nepredvidivih situacija – kontrola je na izmaku. Promjene na nivou tjelesnog aspekta, promjena u načinu funkcionisanja, odlazak na trudničko bolovanje, promjene u ponašanju, kontinuirana briga da li je sve u redu sa bebom, briga o porođaju koji se bliži, pitanja kako će se snaći u ulozi majke. Ovo su samo neke stavke o kojima mnoge trudnice razmišljaju. Uz sve to, društveno poželjno je da žena u tom periodu uživa jer ,,trudnoća ne smime biti period kada se buduća mama nervira, kada se osjeća loše, kada se plaši” jer sve što osjeća mama, oseća i beba. One su jedno.
Trudnoća ne mora da bude savršen period, ali može biti prostor za upoznavanje sebe, svojih granica i potreba. I možda je baš to ono što bebi najviše treba – mama koja je u kontaktu sa sobom
Postavlja se pitanje da li je moguće samo uživati u tom periodu? Ili je to još jedna stvar koju društvo dodaje na spisak, pored svih briga koje ima – da treba da bude kontinuirano srećna i raspoložena jer beba ne smije da osjeti da mama nije dobro. S druge strane, postoji svjesnost da nijedna osoba ne može da bude kontinuirano srećna, već da u toku jednog dana osjeti cio spektar osjećanja, kako prijatnih tako i neprijatnih. Zašto onda pred trudnice stavljati zahtjev da ne smiju da osjećaju bilo koja neprijatna osjećanja?
Šta ako bismo dato uvjerenje da mama mora da bude dobro preformulisali u rečenicu da mama treba da bude u kontaktu sa sobom (tjelesno i emocionalno)? To ne znači da osoba ne smije da osjeća tugu, razdražljivost, nemoć, gubitak kontrole. Kontakt zapravo predstavlja mogućnost da osoba postane svjesna šta se dešava, šta osjeća i šta joj je zapravo potrebno. Autentičan kontakt sa sobom, a ne prisilna pozitivnost, ključan je za emocionalno zdravlje trudnice i njenog djeteta. Potrebno je dosta samopodrške i svjesnosti kako bi kontakt bio autentičan i kako bi osoba zaista postala svjesna svojih potreba.
Svjesnost o tome ,,šta mi je potrebno u datom trenutku” podržava osobu da bude u kontaktu sa sobom. Prateći sebe, trudnica razvija lične kapacitete da prepozna šta osjeća i šta želi, u skladu sa tim procjenjuje da li je moguće da to realizuje u sada i ovdje. Prepoznajući i odgovarajući na svoje potrebe buduća mama podržava sebe u pripremi za ulogu mame. Svjesnost o tome ,,šta je meni potrebno?” trudnica jača i svoje kapacitete da prepoznaje potrebe bebe kada se rodi. Dakle, trudnoća ne mora da bude savršen period, ali može biti prostor za upoznavanje sebe, svojih granica i potreba. I možda je baš to ono što bebi najviše treba – mama koja je u kontaktu sa sobom.
Sredinska podrška je takođe od izuzetnog značaja za ovaj period. Ono o čemu okolina trudnice može da brine jeste kako oni da podrže trudnicu tokom tih devet izazovnih mjeseci. Na umu treba imati da žene različito reaguju na trudnoću, te su u skladu sa tim i njihove potrebe za sredinskom podrškom veoma različite, nema šablona. Komentari i različiti saveti šta i kako treba da radi vrlo lako mogu izazvati osjećaj nesigurnosti, krivice i straha kod trudnice ukoliko ona ne može da prati date savjete. Ono što osobe iz bliske okoline mogu da rade je da se pitaju ,,Šta ja mogu da uradim za nju?”, a sa njom da provjere šta joj je zaista potrebno.
Autorka: Ljubica Aničić, psiholog
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: r.centarintegra@gmail.com