Arhitektonski fakultet Univerziteta Crne Gore organizovao je danas komemoraciju povodom smrti dr Svetislava G. Popovića, redovnog profesora u penziji i bivšeg dekana Arhitektonskog fakulteta Univerziteta Crne Gore.
Saradnica u nastavi na Arhitektonskom fakultetu Jelena Bajić-Šestović podsjetila je na bogatu profesionalnu karijeru prof. dr Svetislava G. Popovića.
Svetislav G. Popović (1955-2025), bio je redovni profesor Univerziteta Crne Gore, jedan od utemeljivača studija arhitekture u Podgorici, dekan Arhitektonskog fakulteta u dva mandata. Kroz više od dvije decenije djelovanja, ostavio je neizbrisiv pedagoški trag među brojnim generacijama studenata arhitekture i urbanizma. Diplomirao je 1980. na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, gdje je magistrirao 2003, a doktorirao 2010. Nakon diplomiranja stekao je raznovrsna stručna iskustva i reference u sljedećim ustanovama: Titograd – OGP (1981); RZUP (1981–1989), odgovorni projektant, rukovodilac Biroa i RO za prostorno planiranje i projektovanje; „Centar” (1989–1991), tehnički direktor; „Arcada Engineering”, Beograd (1991), odgovorni projektant; „Moca Comerce-Project Engineering”, Podgorica (1992–1994), odgovorni projektant; RZUP (1998–2002), generalni direktor. Od 2004. angažovan je na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici, gdje je gradio akademsku karijeru. Izabran je u zvanje docenta 2006, zvanje vanrednog profesora je stekao 2016, a zvanje redovnog profesora 2021. godine. Uža naučna, odnosno umjetnička oblast istraživanja prof. Popovića bila je urbanistička istoriografija gradova i naselja sa osvrtom na urbani sklop. Bio je autor i koautor većeg broja radova, koji su objavljeni u međunarodnim i nacionalnim naučno-stručnim časopisima, kao i autor velikog broja monografija i udžbenika.
Dobitnik je Nagrade „Mihailo Radovanović” za višegodišnje stručno angažovanje i unapređenje prostornog i urbanističkog planiranja (2005); Nagrade „Emilijan Josimović” za životno djelo (2007); Nagrade „9. decembar” opštine Danilovgrad, kao i visokih crkvenih ordenja: Orden Svetog Save drugog stepena (2009), Orden Svetog Jovana Vladimira (2016), te Priznanja Univerziteta Crne Gore za postignute rezultate i doprinose razvoju naučno-istraživačkog, umjetničkog i stručnog rada na Arhitektonskom fakultetu (2020). Dobijao je i strukovne nagrade na izlagačkim salonima. Bio je član mnogih strukovnih organizacija i udruženja: Senata UCG; Predsjedništva SPID-YU/SLUPUD Jugoslavije, ULUCG-a, SACG, SAS-a i dr. Držao je nastavu i na Građevinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore u Podgorici, na Fakultetu likovnih umjetnosti (master studij Konzervacija i restauracija) na Cetinju, na Fakultetu tehničkih nauka – odsjek arhitektura u Kosovskoj Mitrovici (postdiplomske master studije), kao i na Wydzial architekturz Politechnika Poznanska (Politehnički fakultet, Poznanj, Poljska).
Pored bogatog opusa naučnih i stručnih radova, prof. Popović se bavio crtežom, koji je postao njegov prepoznatljiv izraz i zaštitni znak, implementiran u sve segmente profesionalnog djelovanja.
Prof. dr Svetlana Perović, dekanka Arhitektonskom fakulteta kazala je da je ovo njeno najbolnije javno obraćanje u životu, ali i velika privilegija, da govori u ime institucije Arhitektonskog fakulteta, u čast uvaženog kolege i istinskog prijatelja, prof. dr Svetislava G.Popovića, utemeljivača studijskog programa Arhitektura, redovnog profesora i dekana Arhitektonskog fakulteta Univerziteta Crne Gore.
– Nemjerljiv je doprinos koji je profesor Svetislav G. Popović ugradio kroz dvodecenijski naporni rast i razvoj prve škole arhitekture u Crnoj Gori. Skoro da ne postoji značajniji presjek razvojnog puta Arhitektonskog fakulteta u Podgorici, od osnivanja do danas, u kojem profesor Popović nije učestvovao i utisnuo lični pečat. Prof. dr Svetislav G. Popović, bio je uvaženi arhitekta i urbanista, intelektualac, pedagog, istraživač, erudita, vrsni poznavalac urbanističke istoriografije crnogorskih gradova i naselja, kontinuirano prisutan i izrazito aktivan član u ukupnom prostornom i društvenom kontekstu Crne Gore i šire. Školovao se izvan naše zemlje, učio od velikana arhitekture, primarno sa beogradskog Arhitektonskog fakulteta, gdje je završio sve nivoe studija, od osnovnih do doktorskih. Bogato obrazovno iskustvo i raznolika višegodišnja arhitektonska i urbanistička praksa, kao i rukovođenje najstarijom planersko-projektantskom institucijomu u Crnoj Gori- Republičkim zavodom za urbanizam i projektovanje, prof. Popović je iskoristio da svoje znanje i iskustvo ugradi u razvojne temelje Arhitektonskog fakulteta u Podgorici. Bio je potpuno prisutan pune dvije decenije na Univerzitetu Crne Gore, šireći znanje i produktivnost iz bilo koje pozicije iz koje je djelovao. I, kao profesor, mentor i kao kolega i kao dekan. Godine kontinuiranog rada, stalnih težnji ka raznolikim ciljevima, koje akademska institucija podrazumijeva, uz punu posvećenost, istrajnost, suočavanje sa brojnim preprekama i neodustajanje od misije-kazala je Perović.
Naglasila je da je, uz nerijetko neslaganje sa donosiocima odluka na višim nivoima, pokušavao je da sačuva vrijednosti struke i vrijednosti akademskog, ali i da na bilo koji način ne ospori razvoj.
– Htio je više i bolje, ali je znao da popusti, da prihvati, da uvaži, jer je bio svjestan da voditi isključivu, jednostranu borbu nije moguće. Istovremeno, oštro se boreći protiv malignih uticaja u pokušaju narušavanja ugleda institucije. Na stalnoj liniji između težnji i mogućnosti, sa svim izazovima tranzicionog društva male sredine, imao je upravljačku, pokretačku energiju, koja je svojstvena malom broju ljudi. Prof. Popović je, u svim preprekama, kako bi rekao Fridrih Niče, “oko sebe podizao zid velike i sveobuhvatne nade”, gajio stremljenja prožeta nadom. Razvijao je partnerstva i prijateljstva sa izrazitim senzibilitetom za svaku specifičnu situaciju, naročito, ako treba motivisati, podstaći, unaprijediti-kazala je Perović.
Inspirisao je, dodala je, stotine studenata, kao njihov predavač, sproveo blizu stotinu mentorstava, gotovo da niko nije završio fakultet Arhitekture, a da nije imao dodir sa Svetom Popovićem, kao profesorom, mentorom, recenzentom, članom komisije. Posebno je vodio računa o akademskom kredibilitetu, usmjeravajući studente na pozitivnu praksu i kreativne slobode, upotpunjujući svoja predavanja anegdotama iz života i ličnih iskustava.
– Bogat i raznolik opus djelovanja, profesionalna i personalna širina i brojni doprinosi u pedagoškom, stručnom i naučnom radu, potvrđeni su izborom dr Svetislava G. Popovića u redovnog profesora Univerziteta Crne Gore, a dodijeljene su mu i brojne nagrade i priznanja. Plemenita strana profesionalnog djelovanja Sveta Popovića naročito je vidljiva u doprinosima izgradnji brojnih hramova, ispoljavajući još više humanu stranu čovjeka, zbog čega je više puta odlikovan. Iako smo profesora formalno ispratili u penziju, bio je jednako aktivan, uvijek sa novim planovima, inicijativama, djelujući i dalje na Univerzitetu, kao mentor, recenzent, predavač-rekla je Perović.
U osvrtu na lični odnos sa profesorom istakla je da se taj odnos razvijao spontano od saradnika na predmetu do prijatelja, koji je trajao dvije decenije.
– Bio je uvijek spreman da mi pruži podršku, prepozna kada mi je potrebna, mada to nikada od njega nijesam otvoreno zahtijevala. I poput očinske figure koja se rijetko prepozna, vidjela sam u njemu tu snagu i oslonac, ali, uz stalno demonstriranje sopstvene nezavisnosti. Osjećam privilegovanost što naš odnos nije bio samo profesionalni već i prijateljski, ali istovremeno i duboki bol, jer je trajno prekinut. Odlazak prof.Popovića proizveo je u meni ogromnu prazninu i tu prazninu više nije moguće nadomjestiti. I, kako to obično biva, shvatimo to u potpunosti onog trenutka kada ostanemo bez istinskog prijatelja. Izražavam duboki pijetet prema velikom čovjeku, koji je koristio svaki trenutak za rad i doprinos pojedincima i zajednici i dostojanstveno otišao sa ovog svijeta. Vjera u Boga ga je osnažila da redovno oprašta, bezuslovno voli, saosjeća. Sigurna sam da je sada na nekom boljem mjestu, koje daleko prevazilazi vrijednosti ovozemaljskog. Ostaće upamćen po dobroti, kao poseban boem, nevjerovatne životne energije, zadivljujuće socijalne inteligencije, snage i volje, plemenitih djela. Iznad svega, čovjek koji je držao do kulta prošlosti, vjere, tradicije, porodičnog morala. Akademska i stručna zajednica pamtiće Svetislava G. Popovića, kao markantnog gospodina neizmjerne širine, zapaženog arhitektu i urbanistu, cijenjenog univerzitetskog profesora.Njegovo ime će biti trajno upisano u istoriju Arhitektonskog fakulteta Univerziteta Crne Gore-rekla je Perović.
Profesor Veljko Radulović, koji je bio prvi Popovićev saradnik tokom prvog mandata, podsjetio je na njegovu otvorenost i jednostavnost.
– Vrlo brzo je relaksirao našu relaciju generacijskog jaza i neiskrene učtivosti koje ponekada ima u univerzitetskoj zajednici. Iz toga sam predpostavio, a kasnije i potvrdio njegovu jednostavnost, neposrednost i otvorenost koja je u našem odnosu bila lišena proračanotsti. To sam doživio kao njegovu vrlinu i prednost koja mu je pomogla u radu sa mladjim ljudima, i u nastavi i tokom dva mandata na mjestu dekana – kazao je.
Podsjetio je da su zajednički uz angažman svih kolega učestvovali u jednom temeljitom procesu promjena nastavnog programa.
– Zahvaljujući toj promjeni danas se škola odvija po tom sistemu. Svjedočio sam njegovoj upornosti, entuzijazmu, fokusiranosti u komunikaciji sa različitim instancama. Vrlo je vješto objašnjavao specifičnosti arhitektonskog poziva, posebnosti naših nastavnih metoda koje ni do danas nisu jasne mnogim kolegama na Univerzitetu i pokazao je, slobodno mogu reći, svojevesnu snalažljivost u tom poslu – dodao je je Radulović.
Radulović je naveo da je Popović bio snalažljiv i u dodjeljivanju obaveza, nekima se to sviđalo više, nekome manje, ali je znao vrlo brzo i jasno da prepozna ko, gdje, u kojoj oblasti može donijeti neki efikasan doprinos i poboljšati ukupnu efikasnost škole.
– I na kraju, prepoznao je nešto što je svima nama bilo veoma važno na samom početku škole, a to je jedan mladalački bunt nas, tada neiskusne grupe saradnika, koji smo vođeni dobrom namjerom i iskrenim entuzijazmom pokušali nešto da mijenjamo, a ustvari smo zalutali u nekim bespućima administracije i odnosu moći. On je to vrlo otvoreno i javno podržao, od toga nije imao nikakve koristi. Moja uspomena na Sveta biće vrlo intenzivna, obojena doživljajem jednog plodotvornog ljudskog i profesionalnog odnosa, ispunjenog međusobnim poštovanjem i iskrenom podrškom. Zbog svega toga još jednom osjećam potrebu da mu kažem veliko hvala i neka mu je vječna slava – poručio je profesor Radulović.
U ime porodice, obratila se Mirjana Đurišić, istakavši da govoriti o Svetislavu Popoviću nije samo privilegija – to je obaveza i odgovornost prema istini, vrijednostima i budućnosti kojoj je hrabro i dosljedno stremio.
– Hvala vam što ste mi dali čast da danas, u ovom hramu znanja koji je i Sveto toliko volio, podignem glas u spomen na čovjeka čija je svjetlost i dalje među nama. Danas stojimo zajedno u tišini poštovanja pred veličanstvenom baštinom čovjeka čiji je život bio simfonija svjetlosti – života ispunjenog posvećenošću koja nadilazi prolaznost, ljubavlju koja gradi mostove i duhovnom snagom koja je oblikovala ne samo zidove, već i duše. Svetislav Popović nije bio običan čovjek: bio je svetionik vječitih vrijednosti, glasnik dostojanstva i živi odraz neiscrpne energije koja je prožimala svaki njegov korak. U njegovim dlanovima, arhitektura nije bila zanat – bila je molitva, most između zemaljskog i božanskog – kazala je.
Đurišić je navela da, kao arhitekta, Svetislav je klesao ne samo u kamenu, već i u vremenu.
Njegove građevine – od svetinja poput Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, preko Hrama Svetog Jovana Vladimira u Baru, do tek nastajućeg Hrama Svete Petke u Danilovgradu – nisu bile puke konstrukcije. Bile su kamene priče o vjeri, identitetu i harmoniji. Svaki luk, svaki stub, šaputao je o težnji za vječnošću i neprolaznošću.
– Učio nas je da je arhitektura više od crteža: to je zavjet budućnosti. Ali put stvaranja nije bio običan. Iza svakog uspjeha stajala je borba – čista volja i ljubav prema znanju koja nije poznavala kompromis. I dok su pojedini postavljali prepreke, on je ostajao nepokolebljiv u svojoj viziji i uvijek širom otvorenih ruku za one koji su dijelili njegov san – poručila je.
Kako je dodala, iza svih titula i djela, Svetislav je ostao čovjek čija je širina duše nadmašivala sve projekte.
– Njegova ljubav prema porodici bila je svetinja: supruga Beba, kći Marija, sin Luka, majka Vera, sestra Marina i njegovi sestrići Miloš i Marko – za njih je bio stub, zaštitnik i beskrajno sunce. Među svim titulama, najdražu je nosio s neponovljivim ponosom – titulu oca – navela je Đurišić.
Prema njenim riječima, čak i u akademskim hodnicima, nosio je toplinu domaćeg ognjišta. Bio je učitelj koji je učenike pretvarao u saputnike, kolega koji je nesebično dijelio znanje i prijatelj čije je prisustvo podizalo duh.
– Svetislave, tvoj fizički odlazak ne gasi svjetlost kojom si sijao.Tvoji hramovi stoje kao molitve u kamenu, tvoji učenici nose baklju znanja, a tvoja ljubav odjekuje u svakom slovu arhitekture kojoj si nas naučio. Bio si arhitekta koji je znao da svaki kamen mora disati, svaki prostor pjevati, a svaki čovjek – osjetiti da pripada nečem većem. Tvoja vizija nije bila ograničena linijama crteža: bila je beskrajna kao nebo iznad Lovćena. Neka nam tvoja vizija bude i svjetionik i izazov: podsjetnik da hramove gradimo ne samo od betona, već od vjere u ljudsku dostojnost; da mostove postavljamo ne samo preko rijeka, već između generacija. Ostaješ u svakom koraku koji podignemo prema visinama, u svakom crtežu koji nosi pečat tvoje strpljivosti. Tvoja ruka više ne vodi lenjir, ali dok god postoji jedna žica nadanja u ovom svijetu – ti si tu. Jer si nas naučio najvećoj arhitektonskoj istini: besmrtnost nije u kamenu, već u svjetlosti koju ostavljamo u drugima. Neka ti vječne visine budu dom, neka ti hramovi koje si podigao budu vodiči, a naša sjećanja – oltar na kojem će tvoja svjetlost uvijek plamtjeti. Zahvaljujemo ti na svakoj lekciji, svakom osmijehu, svakom mostu koji si gradio između nas i vječnosti – zaključila je Đurišić.
Komemoraciji su prisustvovali članovi porodice, kolege i prijatelji i poštovaoci lika i djela profesora Svetislava G. Popovića.
Mn.M.
Foto: B. Šekularac