Tomas je divan momak. Austrijanac. Odrastao je u malom mjestu u skromnoj i radnoj porodici u Koruskoj. Većinu studija je i radio, ponekad i noću. Kasnije puno putovao, posebno u egzotične daleke zemlje. Mnogo voli Crnu Goru. I ima prema njoj neki posebno lijep odnos, pun poštovanja.
Stalno očekujem da nešto prokomentariše, začudi se ili zgrozi. I zagrizem usnu kad vidim konzervu u Biogradskom jezeru…i daske svud naokolo i suvi tuš na plaži Štrbina koju sam htjela da prikažem kao ,,skriveni dragulj”…Pokušavam kroz humor da ublažim ove pokazatelje nemara i ljenost. Ali Tomas uvijek ostaje na visini zadatka. Bez ijednog neprikladnog komentara, veli ,,Dio je to mentaliteta” i sve to ima svoja istorijska opravdanja. Ipak mi bude drago da ne upoređuje, kritikuje, analizira, nego prosto prihvata. i uživa u datome. Dio njegove urođene uglađenosti. I odnosa prema životu uopšte. Ja, s druge strane, ne dozvoljavam da svoj tanjir stavi u mašinu za suđe. Pomalo karikiram i poručujem da ovdje ne smije da radi ništa, da su u Crnoj Gori muškarci povlašteni i žene ih služe. Znajući da je to više šala, on pušta da nanovo punim tanjire hranom i stalno dosađujem s uslužnim pitanjima. Rekla bih da mu ta naša pretjerana i nametljiva pažnja pomalo i godi, jer je potpuno drugačije od onoga što ima u svom domu i s čim je odrastao.
Fascinantno mu je kako svađa između ukućana nastupa naglo i intenzivno. Povišeni tonovi, mnogo riječi u kratkom vremenu, obično u trećem danu boravka (lično je to stavio u precizne vremenske okvire). Svi se svađamo sa svima, grmimo i granamo rukama. Već sada zna da i to prođe bez posljedica. I daje mu nepogrešiv osjećaj da je na Balkanu.
Večeras je završio obrok, obrisao usta salvetom, polako, s obje ruke i pažljivo, složio je na rub tanjira i preko nje postavio nož i viljušku, jedno uz drugo. Nikad niko od nas ne ostavlja escajg tako pažljivio poslije obroka. Valjda je i to neki znak poštovanja prema domaćici koja ga je zgotovila i postavila, uz poruku da je s jelom završeno. Ana i ja smo se pogledale i prasnule u smijeh.
Onako spontano je iz nas izašao podgorički način obračuna s onim čemu nismo naredni. Da se nasmiješ i podsmiješ. I time prikriješ svoj osjećaj da se može bolje, ljepše i prikladnije. Kulturnije. Ne dopušta zor.
Tomas se smijao s nama, jer za njega smijeh ima univerzalno značenje veselja i zabave (Smije se, doduše ponekad i mojim postupcima, ali uvijek potiho i diskretno).
Imam na horu Drugarića koji se vazdan nekome podsmijeva, bezazleno i duhovito. Ali je ipak podsmijeh u pitanju. I uvijek ga opominjem i korim i obrazlažem zašto to nije u redu.
Ali eto..i ja se nađoh u toj situaciji.
Čudo je mentalitet. I stečeni način razmišljanja i postupanja.
Mi možemo iz Podgorice, ali ona iz nas – teško, ako ne osvijestimo svoje postupke i ne i poradimo na sebi.
Dr Nina Mandić, pedijatar
PC Doktorica Mica Podgorica