Profesorica medijske pismenosti Svetlana Jovetić-Koprivica govorila je za MNE magazin o tome koliko je naše društvo medijski pismeno, gube li mediji trku sa društvenim mrežama, te šta je to infodemija.
Jovetić-Koprivica podsjeća da Crna Gora zauzima prilično nisko mjesto među evropskim zemljama kada je u pitanju indeks medijske pismenosti, smatra da društvene mreže ne mogu biti izvor informisanja, te poručuje da se protiv infodemije moramo boriti jednom vakcinom, a to je medijska pismenost.
Koliko smo kao društvo medijski pismeni?
– Kada tražimo tako precizan odgovor, onda samo možemo da se osvrnemo na one podatke koje imamo, a to je da Crna Gora zauzima jedno prilično nisko mjesto među evropskim zemljama kada je u pitanju indeks medijske pismenosti. Ono što je za mene mnogo zanimljivije je to da je zapravo taj indeks pismenosti recipročan onome što mi želimo i za čim čeznemo, a to je jedno zdravo, funkcionalno, prosperitetno društvo. Razvijene zemlje su mnogo iznad nas.
Koji je Vaš glavni izvor informisanja i na koji način provjeravate pouzdanost onoga što čujete ili pročitate?
– Suština je da jedan zdrav stepen skepse i nepoverenja uvijek mora da postoji, bez obzira što ima onih medija koji zavređuje izvjesno povjerenje. Međutim, provjeravanje izvora uvijek znači da ćete istu informaciju provjeriti iz nekoliko izvora. To nekada traži više vremena, ali to nije neko vrijeme, zato što je nama sve lako dostupno. Tehnologija nam je omogućila da jednim klikom prsta dođemo do makar tri izvora koji će nam potvrditi da li je nešto informisanje ili neko želi da nas ubijedi u nešto.
Koliko imate povjerenja u crnogorske medije?
– Taj medijski kontekst crnogorski, doživljavam kao jedan uzani prostor, skučeno medijsko tržište. Rekla bih da po pitanju medijske pismenosti veći izazov su za nas mediji iz regiona, jer to je zapravo jedan jezik nama blizak. Mislim da u Crnoj Gori postoje vrhunske novinarke i novinari, koji se ozbiljno bave svojim poslom, poštuju kodeks, vode računa da im istina i interes javnosti budu na prvom mjestu, ne svi, ali ima onih koji svojim kvalitetom zavređuju naše poštovanje.
Mediji se često pozivaju na neimenovane izvore ili su izvor ,,struka”, ,,stručnjaci”. Koliko se takve informacije mogu smatrati relevantnim?
– To nisu relevantne informacije, zato što se ne možemo pozvati na neimenovane izvore. Svaki stručnjak ili stručnjakinja u određenoj oblasti ima ime i prezime, zato je jako važno istraživanje. Neko mora stati iza njega, moramo se pozvati na brojke iza kojih neko stoji. To je jedan dio priče, a drugi dio, da ja u učionici učim đaka da u svakom trenutku što god bilo pred njim, bilo da je riječ o reklami za žvake ili da se radi o naučnom istraživanju, moraš voditi računa ko stoji iza tog medijskog konstrukta. Dok razgovoram danas sa Vama, ja računam da ko god bude koristio ovaj kratak sadržaj npr. u svrhe edukacije, mora se pitati ko sam ja ili Vi, zašto su one tu, šta one imaju da kažu, itd…
Povjerenje u medije opada, kako spriječiti taj trend?
– Nemam konkretan odgovor na to pitanje. Ono što znam je da su društvene mreže promijenile cio globalni kontekst informisanja i dolaženja do nekih informacija. Imate i dalje dio publike pred TV ekranima. Sve je manje onih koji kupuje novine pa da mogu da se obrate nekome čije je ime dato u impresumu. Svi danas imaju priliku da kreiraju medijski sadržaj i svi to rade, ko je mogao znati prije 15 godina da će moj đak izašavši postati influenser ili fakt čeker… Sve je u tom smislu promijenjeno, čini mi se da je pitanje povjerenja mnogo dublje od onoga što bismo mogle mi danas da definišemo i razmotrimo.
Smatrate li da društvene mreže postaju glavno sredstvo informisanja i da mediji gube trku sa njima?
– Taj odgovor bih mogla da počnem sa ,,nažalost”. Mislim da je tako, svake četiri godine se družim sa petnaestogodišnjacima, dođem do 19. pa se vratim, oni se informišu putem društvenih mreža. To je njihov katkad jedini izvor informacija, otud zapravo taj moj napor da medijska pismenost uđe u škole kao redovan predmet. Institut za medije, Miro Minić, moje kolege, Zavod za školstvo svi na neki način dali pomalo toj priči intenziteta, zato što je to neophodno. Ne mogu društvene mreže biti izvor informisanja za mladog čovjeka, on treba da donosi neke važne odluke u životu.
Kada je u pitanju dezinformacija, moraš znati da tumačiš koje vrijednosti neko ima namjeru da prenese, što je namjerno prećutao, istakao, zašto neki naslov je baš ovakav… Bitno je ići ispod površine, dubinski čitati tekst i to vas nikada neće odvesti na neki magloviti put
Na koji način se može uticati da sloboda govora ne prelazi granice i postaje govor mržnje?
– Uvijek sam prije za to da kada govorimo o slobodi govora i govoru mržnje ne smijemo reći da sloboda govora prerasta u govor mržnje. Moramo te dvije kategorije da odvojimo, sloboda govora treba da živi i kao takva ona je važna demokratska tekovina i za Crnu Goru. Veoma je bitna i ja zaista vjerujem da iz svake crnogorske učionice treba da izađe čovjek koji zna na valjan način da kaže ako ga nešto žulja. Međutim, kada na bilo koji način ugrozimo drugoga i drugačije, mi već možemo da zađemo u prostor govora mržnje, ono što najdublje polarizuje naše društvo i omogućava i jednima i drugima da se tretiraju na taj način. Zaista vjerujem u taj srednji put i vjerujem da je istina uvijek negde po sredini, da nije ni sasvim lijevo ni desno i da je nekako nužno da u tom centralnom kretanju mlade ljude naoružamo i ohrabrimo time da dobro vaspitanje, jedan valjan građanski kapacitet nikada ne može da se izrazi na način tako što ćeš drugoga ugroziti. Mi iz kuće nosimo neke vrijednosti, ali je nužno kada je sloboda govora u pitanju da je njegujemo i poštujemo. Građani bi trebali biti ti koji reaguju i prijave sve što može biti nalik govoru mržnje zato što to nije ni za naše uho, a posebno ne za uho mladog čovjeka.
Svakodnevno smo svjedoci brojnih dezinformacija. Da li ste Vi nekada bili žrtva i na koji način ste reagovali?
– Čovjek uvijek može kada su u pitanju dezinformacije, na neki način biti dio toga. Nekada nekome nije namjera da vam prenese neku informaciju i da vas dovede u zabludu, nekad se to desi slučajno, neprovjereno, ili jer je bitno da se do informacije dođe brzo kako bi što prije bila plasirana do publike, tako da jesam naravno. Međutim, ono što se nekako trudim da sugerišem i đacima i svima drugima, kada je u pitanju dezinformacija, moraš znati da tumačiš koje vrijednosti neko ima namjeru da mi prenese, što mi je namjerno prećutao, istakao, zašto neki naslov je baš ovakav… Smatram da je bitno ići ispod površine, dubinski čitati tekst i to vas nikada neće odvesti na neki magloviti put.
Sve češče čujemo izraz infodemija, možete li Vi nešto više reći o tome?
– Sa društvenim mrežama naš jezik pomalo posustaje, pa npr. šta bi nekome prije 50 godina značila riječ ,,šerovati”, nekako se jezik mijenja. Riječ infodemija je mnogo starija od pandemije kovida, ali je postala aktuelna tada, jer su ljudi s razlogom bili zabrinuti za svoje zdravlje, mi smo morali da se pobrinemo za rastuće teorije zavjera. Čini mi se da su infodemija i teorija zavjera nekako ruku pod ruku došle, to je glomazan broj informacija koji se brzo širi i koji brzo nađe svoje istomišljenike. Ako je negdje podložno tle, ako neko ne može da vam odgovori naučnom činjenicom na neku tvrdnju, njemu je mnogo lakše da povjeruje nekome ko je rekao ,,to je loše po moje zdravlje” itd. Pandemija kovida je prošla, a infodemija je ostala i protiv nje se moramo boriti jednom jedinom vakcinom, a to je medijska pismenost.
Koja bi bila Vaša poruka kada je prihvatanje informacija ,,zdravo za gotovo”?
– Ne mislim da ništa u životu treba prihvatiti zdravo za gotovo. Ono čime smo mi darivani jeste da smo bića koja misle, osjećaju, koja imaju pravo na kraju krajeva na tu svoju mudrost, pamet i to mogu da demonstriraju u svakodnevnici, u svemu što živimo, čemu stremimo u ovom trenutku koji nam je povjeren na trećem kamenu od sunca. To što smo misleći, zapravo nam daje dozvolu da sebi i drugima na korist radimo.
N. Petrović