Prije oko godinu dana, bio sam zatečen naizgled simpatičnim ponašanjem svoje troipogodišnje kćerke. Pustio sam joj dugometražni crtani film iz mog djetinjstva, ispunjen nostalgijom i radošću što ćemo zajedno proživjeti iskustvo koje mi je u djetinjstvu značilo. Pamteći gotovo svaki kadar, očekivao sam da će i ona biti očarana i da ću joj nakon gledanja prenijeti dio uzbuđenja i zadovoljstva koje sam ja nekad osjećao pošto bi se se crtani završio.
Na moje zaprepašćenje, nakon samo 5-6 minuta, ustala je, prišla ekranu i prstom počela da prevlači po dnu ekrana, horizontalno, udesno – kao da pokušava da ‘preskoči’ sadržaj, kao što bi to učinila na tabletu ili telefonu. Iako je upotreba ekrana u našem domu prilično ograničena, očigledno je da je i mali broj iskustava ostavio trag. I to ne samo u pamćenju kako se skroluje, već i u odnosu prema sadržajima i svijetu koji je okružuje. Odakle joj pokret skrolovanja? Kako je moguće da je strpljenje mog djeteta za sadržaj koji je meni bio toliko uzbudljiv u detinjstvu na tako niskom nivou – da poželi da sve preskoči, vidi kraj i krene dalje? Kakav sadržaj bi danas bio dovoljan da bi joj ‘držao pažnju’? Kako instant potkrepljenje za kojim poseže, može prenijeti sa ekrana na njen svakodnevni život sjutra…?Kako će se ovakva iskustva obilježena pokretom brzine i površne zainteresovanosti pretočiti sjutra u sjećanja od značaja?
Savremeno doba postavlja pred čovjeka razna iskušenja od kojih su neka novina u istoriji čovječanstva. Egzistencijalni izazovi, neizvijesnost, kolebljivost vrijednosnih sistema, lomovi ideoloških matrica, su nešto na šta je čovjek razvijao imunitet i kapacitet za adaptaciju kroz epohe. Međutim, danas se stiče utisak da brzina i nagomilanost informacija, laka dostupnost sadržaja, i sveopšta industrijalizacija potreba, koje donosi tehnološko-informaciona era, predstavlja okean koji nas je naglo zapljusnuo, ostavljajući nas nespremne da se orijentišemo i adekvatno adaptiramo. Posledice na generacije koje imaju iskustva starija od poslednje dvije decenije buma informacionih tehologija, se već manifestuju u različitim životnim poljima. Ponestaje vremena za strpljenje. Živ kontakt, prisutnost, bivanje sa drugim koje nahrani ,punoća razgovora u susretu, plodna refleksija, tiho odlaze u pozadinu gubeći bitku sa instant gratifikacijama zadovoljstva koje donosi fenomen skrola.
Ali šta se tek onda dešava sa psihizmom djece i mladih koje nemaju u iskustvu pre-skrol eru? Nedavna studija pod nazivom “Screen time woes: Social media posting, scrolling, externalizing behaviors, and anxiety in adolescents” objavljena 9. maja 2025. godine u časopisu Computers in Human Behavior, navodi istraživanje koje je obuhvatilo 580 adolescenata, uzrasta od 12 do 17 godina, tokom devetomjesečne online ankete. Studija ukazuje da su neki tinejdžeri provodili i do 15h dnevno u pasivnom skrolovanju.
Savremeno doba je doba izazova za roditelje da ulože dodatni napor kako bi djeci omogućili da sačuvaju sposobnost da se raduju stvarnom životu, uspostavljaju autentične odnose i razvijaju emocionalnu otpornost u vremenu brzih informacija i mamaca mentalnog anesteziranja, pasivizacije i otupljivanja
Rezultati devetomjesečnog praćenja pokazali su da prekoračenje dva sata ekran-vremena radnim danima udvostručuje šanse za kliničku anksioznost, a učetvorostručuje šanse za emotivne i ponašajne poteškoće koje se dovode u vezu sa povišenom anksioznošću, depresijom, agresijom i impulsivnošću kod ranjivih adolescenata. Beskonačno skrolovanje, kao i druge vrste zavisnosti, oslobađa dopamin u mozgu koji se vezuje za trenutno osjećanje zadovoljstva, ali je krajnji ishod vodi osjećaju praznine, razdražljivosti, anksioznosti, pasivnosti i doživljaju usamljenosti. Mozak je prestimulisan, “traži” sve veću stimulaciju da bi održao nivo dopamina. Sve što nije “na skrol”, se doživljava dosadnim, sporim, praznim. Može se reći da ni jedna tehnološka inovacija nijepronašla način da do te mjere pasivizira i isključi i mlade i odrasle iz vibrantnog kontakta sa životom kao fenomen skrola.
Savremeno doba je i doba izazova za roditelje, pred koje se postavlja poseban zahtjev, a to je da ulože dodatni napor kako bi djeci omogućili da sačuvaju sposobnost da se raduju stvarnom životu, uspostavljaju autentične odnose i razvijaju emocionalnu otpornost u vremenu brzih informacija i mamaca mentalnog anesteziranja, pasivizacije i otupljivanja. Jedino stariji, oni koji su u svom iskustvu okusili blagodati punoće živog kontakta – strpljenje dok se čita bajka, uzbuđenje iščekivanja crtanog filma u 19:15 radnim danima, radost u igri “Ne ljuti se čoveče” i partiji šaha, beskrajnu zabavu u igri sa loptom, klikerima, lastiša, uživanje u crtanju, modelovanju gline, pisanju, porodičnim odlascima u prirodu – mogu postati čuvari mladih naraštaja. Samo oni mogu prenijeti djeci imunitet na udice zloupotrebe savremenih tehnologija, i naučiti ih da pronađu radost u strpljenju i punoći realnog, životnog kontakta sa sobom i sa drugima.
Marko Minić
psiholog/psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: r.centarintegra@gmail.com