Dijete mi ima pet godina i stalno se žali na dosadu. Non stop moram da sam angažovana oko njega u igri ili nekoj animaciji, da ne bi vrištao i bio „nervozan“. I sve mu brzo dosadi. Suprug i ja mu često kupimo nešto da bismo imali malo mira, ali on bude zadovoljan par minuta i brzo izgubi interesovanje. Soba mu je pretrpana igračkama koje uopšte ne primjećuje. Ne znam više šta da mu kupimo da bi bio srećan bar pola dana. Imam osjećaj da ga više ništa ne može učiniti, na malo duže, zadovoljnim i srećnim. Sve mu brzo dosadi, a evo trudimo se da ima sve…
Od samog početka mi je govorio da sam savršena, i dan danas mi vrlo često donosi poklone, svakodnevno piše poruke, planira iznenađenja. Nekada sam maštala o tome. A, evo sad poslije nekoliko godina, osjećam kao da sam otupjela. Šta god da uradi, ja ne osjećam više to zadovoljstvo, češće odglumim reakciju, da ga ne povrijedim, a onda se osjećam loše. Počela sam da ignorišem i poruke. Ne raduje me više ništa od toga. Ne znam kako sam izgubila interesovanje? Osjećam krivicu. On se toliko trudi…
Prvi put kad sam probao, uzeo sam minimalno, ali bilo je kao eksplozija – kao da sam po prvi put zaista živ. SlJedeći put sam htio to ponovo. I slJedeći. Ali doživljaj je bio sve slabiji, pa sam povećavao dozu. Sad koristim skoro svakog drugog dana, ali moram da uzmem mnogo više da bih imao nešto približno onom prvom osjećaju. Kao da stalno jurim taj prvi osećaj, ali sa sve većom količinom…
Navedena tri kazivanja (koja su fikcija autora) na prvi pogled djeluju sasvim različita. Međutim, u njihovoj osnovi leži isti psihološki mehanizam. U povojima razvoja psihologije kao nauke, jedan naučnik je taj mehanizam pokušao (i uspio) da prikaže formulom i definiše kao zakon. Naime, u 19.vijeku, Gustav Fehner (Gustav Theodor Fechner), otac psihofizike, je predložio ideju da naš subjektivni doživljaj ne raste proporcionalno sa fizičkim podražajem.
Ako zamislimo da nam neko upali lampu, a u sobi vlada mrkli mrak, i svijetlo se upali – doživljaj je jak. Ali ako već sjedimo pod reflektorom, dodatna lampa jedva da pravi razliku. Fehner je to opisao formulom: S=k⋅log(I) (S – subjektivni osećaj: zadovoljstvo, pažnja, bol…, I – intenzitet stimulansa, K – konstanta koja zavisi od tipa podražaja). Drugim riječima: da bismo zadržali isti intenzitet subjektivnog osjećaja/doživljaja, potreban je konstantan priraštaj u stimulaciji.
Iako je Fehner svoj zakon uobličio baveći se odnosima draži i fizičkih osjeta, možemo primijetiti njegovu logiku i u drugim sferama: emocijama, odnosima, zavisnostima…
Prvi primjer predstavlja vinjetu današnjeg trenda prekomjerne stimulacije djece, po principu više je bolje. Više igračaka, više zabave, više odjeće, više pažnje. A nivo zadovoljstva sve teže održati. Sve postaje dosadno i nezanimljivo, ispunjeno besmislom. Želje se tranformišu u potrebe, a potrebe poprimaju status imperativa. Djeca koja su preplavljena stimulacijama, razvijaju povišen prag reakcije. Dosada postaje najveći izazov.
Čini se, da nikada kao u današnjem vremenu, koje je obilježeno potjerom za više (novca, zadovoljstva, pažnje, zabave, dopamina, postignuća,…), nismo bezvoljniji, depresivniji, prazniji
U ljubavnim odnosima, disbalans u uzimanju-davanju, koji postane rutina, ne donosi više zadovoljstvo i radost. Partner, koji je stalno prisutan, stalno u pokretu davanja i obuhvatanja Drugog, može paradoksalno postati “emocionalno nevidljiv” i to ne zato što je postao manje vrijedan – već zato što je mozak Drugog prestao da reaguje (Ne znam više šta bih mogao da uradim, da bi bila zadovoljna”; “Ne primjećuje više ništa što radim za njega, a sjećam se kako je cijenio nekad samo kad bih ga zagrlila kad se vrati s posla”). Kao da emocije “gube jačinu” što ih više dobijamo.
Zavisnosti, bilo da su hemijske, digitalne, seksualne ili emocionalne, savršeno ilustruju granice koje Fehner opisuje. Prvi doživljaj euforije je snažan. Drugi je slabiji. Treći – još slabiji. Potrebni su sve veći priraštaji u stimulaciji i sve snažnije stimulacije da bi se održao isti doživljaj.
Čini se, da nikada kao u današnjem vremenu, koje je obilježeno potjerom za više (novca, zadovoljstva, pažnje, zabave, dopamina, postignuća,…), nismo bezvoljniji, depresivniji, prazniji. I umjesto da se učimo kako da se balansiramo tolerišući odziv na stimulacije, nastavljamo da se pretjerano doziramo i emocionalno otupljujemo.
Marko Minić
psiholog, psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: r.centarintegra@gmail.com