SERIJAL 100 godina FK Budućnost: Nekad i sad
– Prva utakmica na čuvenom Titogradskom turniru protiv Ferencvaroša, blato do koljena, postigao sam dva gola… Eto, koliko je vremena prošlo, a svi to pamte – prisjetio se legendarni fudbaler Mojaš Radonjić kako je prije 50 godina debitovao za FK Budućnost.
Nastupima u plavo-bijelom dresu ostavio je neizbrisiv trag u istoriji podgoričkog kluba, a povezanost rođenog Cetinjanina i tadašnjeg Titograda počela je dok je bio srednjoškolac.
– Učio sam u Trgovinskoj školi, profesor mi je bio Boško Jabučanin, istovremeno i direktor. Poslije toga on je bio predsjednik i potpredsjednik kluba, tada kažu alfa i omega FK Budućnost – priča Radonjić za MNE magazin.
Dok je još bio igrač ,,Lovćena”, Radonjić je želio da fudbalsku karijeru nastavi van granica nekadašnje države, ali put ga je ipak doveo u ,,plavo – bijeli” klub.
– Tada su bili “tvrdi” ugovori svih fudbalera. Ako govorim o produženju ugovora, bila je npr. klauzula ukoliko klub ispunjava finansijsku normu, onda je mogao automatski da vas zadržava i ako vam je istekao postojeći ugovor. Tada je Budućnost bila u drugoj ligi, kao i Lovćen, ja sam imao planove da idem vani, za Belgiju, međutim kad se pojavila Budućnost počeli su pregovori. Dogovor je bio da budem tu dvije godine, na kraju od te dvije ispalo je šest godina igranja, ali evo i dan danas veza sa Budućnosti je neraskidiva – dodaje sadašnji potpredsjednik Fudbalskog saveza Crne Gore.
Poslije 12 sezona kao drugoligaš, Budućnost je te 1975. ušla u prvu ligu. Trener je bio Dušan Varagić, koji je i dok je predvodio drugi klub bio zainteresovan za saradnju sa Radonjićem.
– Ja sam ranije sa njim imao dogovor kada je bio trener Čelika iz Zenice, nije se ostvario. Zenica mi se nije sviđala, to je bio jedini razlog. Kada je došlo do ulaska u prvu ligu, trebalo je pojačanje kako bi Budućnost ostala u toj ligi. Bio sam jedan od tih koji dolaze sa strane, a bilo je igrača iz Nikšića, Kotora… – kazao je.
Životna škola za igrače
Podgorički klub će u junu obilježiti vijek postojanja, a Radonjić se ponosi činjenicom da je dio takvog jubileja.
– Kada se vratite toliko unazad i kažete 100 godina… Koliko vremena prođe i koliko ljudi to doživi, toliko toga prođete za taj jedan period. To su nevjerovatni doživljaji i cifre, a pogotovo za one koji se bave sportom, a direktno mi koji smo se igrali fudbal, velika privilegija. Oni koji nisu imali priliku da se bave time, ne mogu ni da procijene šta znači to zanimanje – dodaje on.
Smatra da je tada FK Budućnost bila nevjerovatna životna škola za igrače.
– Prije svega jer imate priliku da sretnete različite tipove ljudi, raznovrsnog obrazovanja, kulture, itd… Kada ste mladi i imate npr. 20 godina, ne razmišljate o tome. Neko drugi u ime vas razmišlja i na neki način upravlja sa vama. Kada sve to saberete i sve prođe, dođete u neke zrele godine i kada vidite šta vam je pružio klub i fudbal, to je nemjerljivo i privilegija onih koji se bave sportom – poručuje Radonjić.
Kako je kazao, igrači Budućnosti su bili rado viđeni ne samo u Titogradu, već gdje god su se pojavili.
– Nisu mediji bili na nivou na kojem su danas, nije bilo mobilnih telefona, društvenih mreža, bili su lični susreti. Ogroman broj građana tadašnjeg Titograda navijao je za Budućnost, koja je bila privilegovana u cijeloj Crnoj Gori. Nikada nismo bili u konkurenciji da nekome od ovih drugih velikih klubova u Jugoslaviji pomrsimo račune, pa smo svuda bili dobrodošli, jer nismo mogli da ih ugrozimo, ali je Budućnost uvijek imala izvanrednih igrača. Budućnost je dobro igrala i na tim stadionima Jugoslavije, u Beogradu, Novom Sadu, Sarajevu, Ljubljani, bilo gdje, uvijek su bili puni – prisjeća se nekadašnji fudbaler.
Od 1975. do 1982. godine Radonjić je u plavo-bijelom dresu dao 52 pogotka na prvenstvenim utakmicama. Time je ušao u istorijat kluba kao fudbaler Budućnosti sa rekordnim brojem prvoligaških golova.
Kada vidite šta vam je pružio klub i fudbal, to je nemjerljivo i to je privilegija onih koji se bave sportom
– Privilegija je samim tim što sam bio dio Budućnosti, pa i da sam postigao tri, četiri gola… Puno utakmica pamtim, ljudi koji su vodili klub ili treneri stalno su mi prigovarali da sam samo ja birao utakmice, a u suštini nije tako. I da su za mene bile utakmice protiv tih velikih klubova Jugoslavije poput Crvene zvezde, Partizana, Hajduka, Dinama, većinu tih mečeva sam svojim golovima rješavao. Od tadašnjeg predsjednika Đuranovića imam poklone, koji danas stoje u vitrini, za neke utakmice za koje je mislio da ne možemo da dobijemo, a ja sam postigao golove – kazao je.
Zašto nema publike na stadionu
Utakmice Budućnosti nekada su bile pravi spektakl, tribine su bile ispunjene do posljednjeg mjesta, danas je ipak drugačija slika, pa je na stadionu često nekoliko stotina gledalaca.
– Nemaju ljubav prema klubu, tada su bili pravi navijači, nisu tražili nikakve benefite od kluba. Svi ljudi koji su putovali, a bilo ih je bezbroj, kada igramo vani, išli su svojim kolima ili neko je radio neki posao za koji je ugovarao da bude u tom gradu u kojem mi igramo. Tako da skoro svaku utakmicu bilo je minimum hiljadu ljudi koji su bili na neki način vezani za neke poslove, ali su gledali mečeve. Kada smo igrali kući, tada je stadion bio u izgradnji, ne znam kojeg kapaciteta, bio je sjever i jug, ali bilo je i stajanja. Pogotovo prvih godina bio je pun stadion, a kada gostuju Dinamo, Partizan… tražila se karta više, čitava Crna Gora je tada navijala za Budućnost, za razliku od ovog današnjeg vremena kada mali broj ljudi i iz Podgorice gleda Budućnost – smatra Radonjić.
Poručuje da za klubove treba da se vezuju djeca od pet-šest godina, a da bi tako bilo neko mora da ih dovede na stadion.
– Đed, otac, majka, institucije, škole… Na taj način se vezuju za klub i postaju navijači. Kroz sam proces organizacije kluba prođe mnogo djece, od akademije, petlića, pionira, kadeta, omladinaca do prvog tima…Svi ne mogu da igraju, ali oni koji su prošli kroz mlađe kategorije treba da budu pravi navijači Budućnosti. Ogroman dio vremena je neko proveo tamo, da li je došlo do nekog mimoilaženja ili ljudi izaberu drugo zanimanje, jednostavno ih ne zanima fudbal. Znam da mi ne možemo da gledamo utakmice u tim uslovima kao što gledamo preko TV, ali može u nekim današnjim uslovima da bude daleko više publike. Zbog čega nema, to treba da se svi zapitamo i oni koji igraju, i mi koji se bavimo fudbalom, a i oni koji rukovode klubovima – zaključio je Radonjić.
Nikolina Petrović