Časopis Komun@ organizovao je danas u Plavoj sali Rektorata Univerziteta Crne Gore promociju posebnog tematskog broja posvećenog u cjelosti arhitektonsko-graditeljskom nasljeđu Podgorice.Tim povodom govorili su Željko Rutović, predsjednik Programskog odbora časopisa Komun@, kulturolog, publicista i esejista, zatim prof. dr Slavica Stamatović-Vučković, redovna prof. Arhitektonskog fakulteta, Abdullah Bato Abdić, publicista, hroničar i čuvar uspomena na staru Podgoricu, Velizar Radonjić, publicista i novinar koji je radni vijek proveo u građevinarstvu i moderatorka, mr Jovana Radević, inženjerka arhitekture.
– Ovo je poziv bio kroz Komunu da se sa nama pogledamo u oči, da se suočavamo po svakom pitanju i, naravno, pitanju našeg graditeljskog razvoja. Samo kvalifikovanim otvorenim pitanjima, a na ovaj način, uz blagodeti da imamo takve renomirane profesore, naučnike i ljude od struke, pokušali smo otvoriti nekoliko slojeva, znajući da se sa ovom knjigom nije zatvorila ta arhiva. Ovo jeste skromni doprinos Programskog odbora Komune, njenog urednika, direktora, kolega, da promatramo u dubini bića tu naseobinu mnogih uglova kulturološkog nasljeđa naše baštine – rekao je Rutović. Privilegija je, istakao je on, biti u gradu s ovog aspekta Podgorice i izučavati ga.
– Obaveza živuće generacije, posebno mladih ljudi koji su ovdje prisutni, koji stupaju na javnu scenu jeste da sve ovo što jeste naša istorija, što jeste naša prošlost, kolektivna memorija, što jeste kultura sjećanja predočavamo javnosti. U krajnjem, to smo mi. Nas nema bez svih naših grobova u gradu Podgorice, bez svih naših naseobina, bez naših duhovnih mjesta i bez onoga što jeste antologija našeg bića utkana i protkana kroz civilizaciju Podgorice, a identitet grada u krajnjem jeste identitet države – poručio je on.
Ne znamo kuda i kakva će biti sudbina Komune, kazao je Rutović, pozvavši da sve da ,,sugestijama, temama, panelima i nekim drugim vašim plodonosnim inicijativama budemo dio zaštite sveukupnog traganja našeg kolektivnog trajanja u istoriji Crne Gore”
Nemojte da gubimo staru Podgoricu, poruka je Abdića.
– Pred vama stoji čovjek koji gazi sedmu deceniju života, a, istovremeno, dijete ovoga grada. Stasavao sam na podgoričkoj kaldrmi, ja sam zaljubljenik u ovaj grad. U staroj Podgorici su živjeli dobri ljudi, a želim da vjerujem da i danas u Podgorici žive dobri ljudi – kazao je Abdić.
Drago mu, dodao je, da postoji časopis kakav je Komuna, gdje moźe da podijeli svoje mišljenje.
– Ono što je manje poznato ljudima jeste da su s Osmanlijama došle neke nove kulturne vrijednosti u tom momentu. Oni su polazili od toga da priroda i sve što postoji u njoj, sva naša jezera, sve naše rijeke, šume, brda su dar od Boga koji je stvoritelj i neštedemice je darivao ovaj prostor. Tako da svojim građevinama nisu ponižavali, jer to bi značilo bogohuljenje. Na taj način su kreirali divnu simbiozu ambijenta stvaranog ljudskom rukom i prirodom. Istovremeno, na ovaj način su bacili rukavicu izazova budućim neimarima i arhitektima koji su, stičem utisak, bili nespremni da prihvate tu rukavicu i danas imamo to što imamo – rekao je Abdić.
Pojasnio je da je kao gimnazijalac učio da je Podgorica uništena kad je bilo bombardovanje u Drugom svjetskom ratu i da to jeste dio istine.
– Onaj mnogo važniji dio jeste da smo mi, odnosno naše arhitekte, planeri, urbanisti i ostali uništili Podgoricu nakon Drugog svjetskog rata. Uništili smo Duklju kad smo trasirali prugu Titograd-Nikšić preko nje. Na ovaj način mi brišemo tragove prošlosti. Bojim se da ćemo ove mlađe generacije osuditi da u potrazi za svojim korijenima i svojim identitetom lutaju od jednog do drugog solitera koji onako našminkani staklom i aluminijumom ne mogu da potamne sjaj jedne Sahat kule – istakao je Abdić, rekavši da je stara Podgorica bila pjesma u kamenu.
Stamatović-Vučković istakla je da je urednik Amer Ramusović ,,vješto odabrao različite aspekte tema”
Pomenula je i ovom prilikom omiljeni citat arhiđakona u poglavlju ,,Ovo će ubiti ono” romana Viktora Igoa ,,Zvonar Bogorodične crkve u Parizu”
Arhiđakon se u strahu od nove, moćne sile – štampe zapitao da li će knjiga ubiti građevinu, odnosno štampa ubiti arhitekturu. Zaključak Stamatović-Vučković bio je da je arhitektura bila i ostala velika knjiga čovječanstva.
Naglasila je i to da je, radeći na drugom projektu, shvatila da djeca nemaju predstavu o tome ko su graditelji njihovih osnovnih škola. Pojasnila je i to da imamo samo četiri objekta koji su (kulturno) zaštićeni.
Rekla je i da je u decembru prošle godine na XVIII godišnjoj sjednici Docomomo International osnovan Docomomo Montenegro i da se nada da će ova platforma poslužiti da se podigne svijest o modernističkoj arhitekturi vijeka koji je za nama i da nasljeđe obavezuje, traži razumijevanje i odgovornost.
Ponosna je na tekstove Selme Bulić i mr Danila Bulatovića koje je ona odabrala da pišu za ovaj broj Komune.
– Ovo je moj grad. Imao sam 14 godina kada sam došao ovdje. Počeo sam da se ovim bavim da bih sačuvao od zaborava sve to što sam nekad gradio i, ono što je posebno važno, podatke ko je projektovao i ko je to gradio – Radonjić.
Još jednom je podsjetio na uvod teksta koji je objavio za Komunu.
– Graditeljsko nasljeđe i graditeljska baština nisu samo artefakti, arheološke iskopine, stare zgrade ili mostovi. Graditeljska baština je hronika našeg nastajanja i postojanja, naša istorijska čitanka i knjiga postanja, najviši sertifikat našeg identiteta. Ako izgubimo taj sertifikat, ostaćemo i bez identiteta – navodi se u uvodu Radonjićevog teksta.
Dodao je da se ,,mi trudimo da taj sertifikat nestane”
– Ono što nisu učinili ratovi tokom minulih milenijuma, što nisu učinili zemljotresi, učinili smo mi zadnjih par decenija. Tako da su nestale veoma vrijedne građevine – kazao je Radonjić, podsjetivši na one građevine koje nisu dočekale institucionalnu zaštitu poput hotela Crna Gora, hotela Ljubović, te Kino kulture i mosta Andrije Kažića.
Boji se, dodao je, da se ne obistini proročanstvo Vita Nikolića ,,Na gradove udariće trava i zavesti svoju strahovladu, svi cvjetovi ostaće bez glava da bi bili sa travom u skladu”
Za kraj, ponovio je poruku koju je istakao pri primanju Decembarske nagrade.
– Nadam se da mom unuku i njegovoj unučadi, nadam se da vašoj unučadi i unučadima vaše unučadi nećemo ostaviti pustoš bez kulturne baštine i bez identiteta. A kad vidim kako se institucije zadužene za to ponašaju prema našoj kulturnoj baštini, stičem utisak da je na djelu institucionalna egzekucija graditeljske baštine koja predstavlja najvredniji i najznačajniji dio Crne Gore – kazao je Radonjić.
Činjenica da naša država ima 13.812 kilometara kvadratnih je dovoljna da moramo da budemo svjesni da svaki centimetar kvadratni moramo da tretiramo kao zlato, rekla je Radević.
Arhitektura, mišljenja je ona, nije samo pitanje arhitekata već filosofa, sociologa, antropologa, istoričara umjetnosti i ekologa.
Prostor, po njoj, predstavlja scenografiju naših života, sidrište naših emocija i ,,onog trenutka kada se uništavaju objekti koji svjedoče kulturnom nasljeđu nama se indirektno šalje poruka da rušenje naših sjećanja je stvar odluke, stvar nečijeg profita”
Dodala je i to da ono što je privuklo da piše za ovaj broj Komune i da se nađe kao njegova moderatorka jeste ,,činjenica da je pitanje prostora i graditeljskog nasljeđa ekstremno važna tema meni kao mladoj profesionalki, kojom sam se bavila u prethodne tri godine svog života na aktivniji način”
Kaže da ,,možda to što apsolutno zvučimo kao neki strogi roditelji koji kritikuju trenutno stanje – ta kritika dolazi iz jedne potpune brige i ona je više kao poziv na proaktivnost i na uključivanje”
– Iskreno vjerujem da mi kao arhitektonska struka imamo tendenciju da se aktivno krećemo u našim krugovima, ali da malo istupamo pred građane za čiji interes zapravo treba da radimo – kazala je ona.
B.R.
Foto: B. Šekularac