“Zbunjena sam, ne znam šta hoću. Najviše bih volela da nema škole ni obaveza i tad mi se čini da bih radila sve što želim, organizovala bih vreme onako kako ja hoću. Ovako me čeka milion stvari, a ja ne umijem da se organizujem. Isto tako, kada je raspust, dani mi prolaze u izležavanju. Meni to ne smeta, ali me onda roditelji opominju da moram nešto da radim, da ne mogu samo da ležim. Onda se i svađamo oko toga. Ne razumijem zašto bih nešto radila ako već nemam obaveze. I stalno pominju taj telefon, ne znam šta im sve to toliko smeta.”
Adolescencija predstavlja veoma izazovnu fazu razvoja kako za adolescenta tako i za roditelje. To je faza koju karakteriše separacija od roditelja i period traganja za identitetom. Iz perspektive roditelja, iako su mahom kognitivno svjesni da je vrijeme da “puste” dijete da istažuje i da se pronađe, emocionalno vrlo teško puštaju. Aktiviraju se razna uvjerenja o roditeljstvu i oni se emocionalno angažuju možda i intezivnije nego ranije. Iako bi željeli i znaju da treba da puste dijete da odraste, u komunikaciji se zbog aktiviranih uvjerenja javljaju rečenice koje odišu nepovjerenjem i željom da ga zadrže ili kontrolišu.
Sa druge strane, adolescenti su usmjereni na spoznaju sebe, sopstvenih potreba, želja. Njihovu svakodnevnicu boji kretanje niz jednog kontinuuma odvajanja i pripadanja kao dvije krajnje tačke. Želja za odvajanjem od roditelja, želja za odrastanjem i težnja da se pripada određenim vršnjačkim grupama. Većina adolescenata prolazi i kroz fazu “niko me ne razumije” posebno kada je riječ o odraslim. To je veoma značajna faza jer ona omogućava mladima da se proces separacije započne i realizuje. Adolescencija predstavlja razvojnu krizu jer mladi osjećaju da stari obrasci više ne funkcionišu. Žele promjenu i vrlo često eksperimentišu sa potpuno suprotnim obrascima ponašanja. Uviđajući te promjene u ponašanju, roditelji vrlo često imaju osjećaj da više ne poznaju svoje dijete. Nerijetko, mladi počinju da istražuju, izlaze iz uigranog načina funkcionisanja i eksperimentišu na različite načine. Istražuju ili se angažuju u okviru religije, politike, umjetnosti i kroz te procese razvijaju identiet, uviđajući šta im se dopada, a šta ne.
Kroz imaginativne procese u kojima adolescenti razmišljaju o svojim ranijim postupcima i stvaraju fantazije o kontaktima koji tek treba da uslijede, oni razvijaju socijalnu intelgenciju
Ideja da niko ne razumije njihove potrebe i želje, povezuje adolescente u subgrupe. Adolescentne subgrupe su vrlo specifične, s obzirom da ih u isto vrijeme karakteriše želja da budu dio nečega, da pripadaju i potreba da budu drugačiji od svih (posebno drugačiji od roditelja). Takođe, unutar subgrupa, zanimljivo je to, što uz potrebu za različitim oni zapravo jako liče jedni na druge: slušaju istu vrstu muzike, preferiraju isti sport, iste aktivnosti. Naime, jednu subgrupu čine adolescenti jako sličnih preferencija. Takve vršnjačke grupe, adolescentima pružaju bezuslovno prihvatanje i unutar njih dobijaju razumijevanje koje im inače nedostaje.
U periodima usamljenosti, mladi ljudi ostaju u svom unutrašnjem svijetu. Istražuju i promišljaju. Nerad koji roditelji i odrasli vide, ima vrlo važnu funkciju u tom periodu. Kroz imaginativne procese u kojima adolescenti razmišljaju o svojim ranijim postupcima i stvaraju fantazije o kontaktima koji tek treba da uslijede, oni razvijaju socijalnu intelgenciju. Ono što je problematično jeste razvoj tehnologije, te mladi rijetko ostavljaju prostor da budu usamljeni u mislima, već su kontinuirano stimulisani putem društvenih mreža i igrica, a u tim procesima izostaje stvaran kontakt i sa drugima i sa sobom.
Autorka: Ljubica Aničić, psiholog
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: r.centarintegra@gmail.com