– Granica između prava javnosti da bude informisana i prava da bude zaštićena od uznemirujućeg sadržaja nalazi se u jednoj svima poznatoj moralnoj normi – ne čini drugima ono što ne želiš da drugi učine tebi. Uprkos tome što je ovo pravilo veoma staro, kratko i jasno, njegova primjena u crnogorskim medijima obrnuto je srazmjerna širenju novinarske slobode, kaže novinarka i kolumnistkinja Ratka Jovanović – Vukotić za MNE Magazin. Za naš portal komentarisala je aktuelni pad povjerenja u medije, uzroke i mogućnost da se novinarska profesija vrati standardima.
Ona kao poučan primjer zloupotrebe te slobode navodi konferenciju za medije dan nakon tragedije na Cetinju, kada je, kako kaže, granicu između obaveze da javnost ne bude uznemirena i prava javnosti da zna novinarima morao da objašnjava – direktor Uprave policije.
– Naravno da noć ranije on nije mogao reći da žrtava ima dvanaest, a ne deset, jer u tom času dvoje ubijenih još nije bilo identifikovano. Uprkos toj potresnoj lekciji, mnogima je trka da budu prvi i dalje važnija od posljedica naopako shvaćene ekskluzivnosti. Zato bar dvaput sedmično na portalima čitamo kako se na putu između tog i tog grada dogodio saobraćajni udes u kojem je povrijeđena ili čak poginula osoba čiji identitet još nije utvrđen. Koga briga što će čitaoci u oba grada satima umirati od straha, sve dok ne saznaju da nije riječ o odsutnom članu njihove familije… Je li se i u ovom slučaju uznemiravanje javnosti moglo izbjeći? Jeste, dovoljno je bilo da novinar zamisli kako bi se on osjećao u ulozi tih čitalaca… smatra Jovanović-Vukotić.
Ona kaže da svjedočimo brojnim primjerima odsustva etičnosti u objavama, ali da to nije odlika isključivo aktuelne medijske scene.
– Kad god me neki novinarski nesojluk navede da pomislim kako je ova profesija dotakla dno, ne prođe ni dan da mi novi poraz ljudskosti ne pokaže kako izgleda dno dna. A sve je počelo 1988/89. velikim moralnim sunovratom crnogorskog društva, kojem je prethodio istovjetni sunovrat novinarstva. Tada su prvi put u državnim medijima – drugih u Crnoj Gori nije ni bilo – u legalne tokove uvedene uvrede, laži, podvale, prevare, poluistine… I prvi put je javni dijalog vođen riječima nedostojnim posljednje krajputaške kafane… Da mogu da biram između novinarstva iz osamdesetih – kojem jeste falilo slobode, ali oskudica u pristojnom izražavanju nije bila dopuštena – i ovog demokratskog urnisanja ljudskosti naročito na društvenim mrežama, jasno je što bih izabrala. Naravno da znam kako su i devedesetih i sada za govor mržnje krivi političari, ali to ne umanjuje krivicu onih novinara koji im svesrdno pomažu čineći njihove govore dostupnim stotinama hiljada čitalaca i gledalaca-objašnjava Jovanović-Vukotić.
Granica između prava javnosti da bude informisana i prava da bude zaštićena od uznemirujućeg sadržaja nalazi se u jednoj svima poznatoj moralnoj normi – ne čini drugima ono što ne želiš da drugi učine tebi
Kolumnistkinja kaže da bi ipak trebalo da budemo uporni u procesu vraćanja povjerenja u medije i insistiranju na poštovanju profesionalnih standarda u novinarstvu, ali da ne vjeruje u brze rezultate.
– Bojim se da je to zaludnji trud sve dok svi mediji u Crnoj Gori, a ima ih više od dvije stotine, za bavljenje novinarskom profesijom ne uspostave profesionalne kriterijume. Jednako stroge kao one koji važe, ili bi trebalo da važe, za sve ostale profesije- predlaže Jovanović-Vukotić.
Drugi, ali ne manje važan uzrok njenog pesimizma vezan je za devedesete. Poslije, kako kaže, strašnog predratnog, ratnog i poratnog (ne samo) novinarskog posrnuća propuštena je prilika i za povratak povjerenja čitalaca i gledalaca u medije i za povratak svijesti novinara o svrsi profesije i težini njihove riječi.
– Po završetku balkanskih ratova postojao je samo jedan način da se taj povratak učini mogućim i zvao se – lustracija. Po naški, zabrana bavljenja novinarstvom svima koji su prekršili profesionalne i moralne kodekse. Ne zvuči baš demokratski, ali bilo bi ljekovito i za novinarsku profesiju i za društvo u cjelini. Naročito za političare, koji bi morali da se upristoje jer u medijima više ne bi bilo mjesta ni za njihove uvrede, laži, podvale, prevare, poluistine. Znam da će se mnogi, naročito mlađi, čitaoci sad zapitati zašto se u priči o današnjem novinarstvu vraćam na devedesete. Zato što iz devedesetih još nijesmo izašli, a najbolji dokaz za to su društvene mreže. Kakve to veze ima sa novinarstvom? I te kakve, otkako su mnogim novinarima osnovni izvor informacija postale objave sa mreža. A one su, kao i svako medijsko oruđe, korisne samo ako se pravilno upotrebljavaju, zaključila je Jovanović- Vukotić.
Mn.M.