,,Mnogo mi je teško u posljednje vrijeme. Osjećam se kao hobotnica koja u svakom kraku drži neku obavezu i mora sve da balansira. Osjećam se preopterećeno. Ako razmišljam da nešto pustim, javlja se krivica jer onda zadatak neće biti obavljen, obaveza neće biti završena. Ako ja ne uradim, neće niko završiti ili bar neće završiti dobro kao što bih ja to uradila. A to je nedopustivo. Dodatni teret mi stvara i to što ne vidim da će se ovo ikada promijeniti, kao da ću zauvjek ostati ta hobotnica koja je stalno obuzeta i zauzeta šta sve treba da se uradi. Kad se jedan pipak oslobodi, odmah se pojavljuje nešto novo. Nema trenutka slobode. Teško je.”
Goreopisani osjećaj koji donosi klijentkinja nije rijedak. Mnoge osobe koje se pojavljuju sa temom preopterećenosti, zapravo nose duboko ukorijenjena uvjerenja kao što su “Sve zavisi samo od mene” i “Moram ja to da završim jer drugi ne umiju”. Ta uvjerenja uglavnom se konstruišu u ranom djetinjstvu kada manjka podrške iz sredine, kada je dijete prepušteno samo sebi i samo mora da se pobrine za svoje potrebe. Dijete se pojavljuje u svojoj sredini sa svojom potrebom ili osjećanjem, ali sredina tu potrebu ili ne prepoznaje ili utišava. Ono što preostaje djetetu je da se okrene sebi i da se samo pobrine za svoje potrebe. Osoba konstruiše uvjerenja da sve mora sama jer to obezbjeđuje preživljavanje i omogućuje da se uspješno nosi sa situacijama sa kojima se susrijeće. Životne okolnosti se mijenjaju, ali osoba i dalje ostaje prvržena tome da ona mora sve sama. Osjeća se zarobljeno jer je obaveza sve više i sve je teže odgovoriti i završiti sve što se očekuje, a osoba bira da ne poseže za podrškom.
Za zdravo funkcionisanje jednako su važne i unutrašnja podrška i podrška koja dolazi iz sredine. Samopodrška podrazumeva unutrašnje resurse kao što su tjelesno zdravlje, podržavajući stav tijela i disanja, kreativno prilagođavanje novim situacijama, snažan osjećaj identiteta, realističan odnos prema sebi i svijetu. Sa druge strane sredinska podrška odnosi se na postojanje adekvatnih resursa, bliskih odnosa, podržavajuće sredine, zadovoljavajući posao. Zdravo funkcionisanje podrazumijeva korišćenje obje opcije. Dakle, osoba uspješno prepoznaje kada je potrebno da se osloni na unutrašnju podršku, ali i kada joj je potrebno da posegne za spoljašnjom podrškom.
Zašto je teško pitati za pomoć?
Osim što osoba bira da konstantno potvrđuje svoje uvjerenje da sve mora sama, posezanje za spoljašnjom podrškom donosi i određenu dozu stida. Tačnije, aktiviraju se druga uvjerenja, kao što je na primjer “Ja sam slaba, ako ne mogu sama”, “sramota je pitati za pomoć”. Kao da stid i podrška za neke klijente predstavljaju oponentne strane jednog kontinuuma.
Psihoterapeut kao vid sredinske podrške
Zadatak psihoterapeuta je da prepozna na koji način se klijent sam podržava, ali i na koji način koristi resurse koji su mu dostupni u sredini. Psihoterapija omogućava klijentu da kroz svjesno iskustvo, eksperimentisanje i kontakt sa terapeutom pronađe novi način da bude sa sobom i svijetom. Cilj nije „popraviti“ klijenta, već mu pomoći da osvijesti šta već radi, kakve mogućnosti ima i da pronađe fleksibilniji način bivanja koji mu donosi više slobode.
Umjesto da „rješava problem“, terapeut podržava klijenta da istraži svoje obrasce samopodrške i kontakt sa okruženjem.
Autorka: Ljubica Aničić, psiholog
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: r.centarintegra@gmail.com