“Sjedim prekrštenih ruku, gledajući u pod. Čini mi se da mi srce lupa u grlu. Znojim se i crvenim. Ne znam kako da prestanem da se osjećam ovako… kao da sam manja od svih, kao da sam pogrešna. Željela bih u momentu samo da pobjegnem, nestanem, da me nema. Svaki put kada nešto kažem, pomislim: ’Da li je to glupo? Da li se sada smiju meni?’. I kad ne kažu ništa, imam osjećaj da misle najgore. Teško mi je samo da se pojavim pred drugima. Ponekad… čak i kad me neko pohvali, ne vjerujem mu. Kao da zna da sam prevara i samo je ljubazan iz sažaljenja. Loše mi je zbog svega što jesam, zbog onoga što nisam, zbog prošlih grešaka, zbog toga što sam uopšte ovakva.“ (kazivanje je fikcija autora)
Preplitanje emocija
…U terapijskoj praksi, često se susrećemo sa ljudima koji u osnovi anksioznosti koja ih preplavljuje i zamara, nose teret kojeg nisu svjesni i ne umiju da ga imenuju. To su oni ljudi koji radije ćute, a silno bi željeli da progovore, koji skrivaju pogled, a voljeli bi da budu viđeni, kojima je izuzetno neprijatno da se pojave pred drugima , a iscrpljuju sebe scenarijima kako bi to izgledalo. 
Nije stoga čudno da u našoj kulturi postoje izreke “zemljo otvori se i zemljo progutaj me”, koje se vezuju za iskustvo stida
Kako u psihologiji, tako i u svakodnevnom govoru, obično nailazimo na emocije koje se prepliću i stvaraju konfuziju u uspostavaljanju jasnoće pojmova: stid, krivicu, kajanje, samoljutnju, samoprezir, itd. Stid i krivica se često uzimaju i za sinonime. Ali i sa nastojanjima za uspostavljanjem razlikovanja između ovih emocija, sama određenja prirode stida ostaje zbunjujuća usljed različitih mišljenja, od npr. tog da “stid ujedinjuje različite emocije kao što su ljutnja, strah i gađenje, podrazumijeva socijalno poređenje i može imati različita težišta” (Goss, Allan, 1994) pa do drugih autora koji se ne slažu i nastoje razlučiti druga osjećanja od stida.
Stid, krivica…
Osjećanje stida se često dovodi u vezu sa krivicom. Osjećanje krivice se vezuje za ponašanje neke osobe i nastaje kada osoba osjeća da je prekršila neko pounutreno pravilo. Osoba, npr. može osjećati krivicu narednog dana ako je veče prije toga previše pila. Alkohol “anestezira” unutrašnji kritikujući glas i osoba se ponaša onako kako se inače ne bi ponašala. Narednog dana, kada dejstvo alkohola prestane, ona osjeća krivicu jer se “unutrašnji kritičar” ponovo aktivira. Sa druge strane, stid je osjećanje praćeno generalnim doživljajem da totalno biće nije u redu. Dakle, ne odnosi se na ponašanje ili aktivnost, već na kompletno biće koje se doživljava da nije vrijedno i da kao takvo ne treba ni da postoji. Nije stoga čudno da u našoj kulturi postoje izreke “zemljo otvori se i zemljo progutaj me”, koje se vezuju za iskustvo stida. Prema Evans-u, stid uključuje unutrašnje gađenje, tj. samoprezir prema sopstvenom postojanju (Evans, K. 1994). Pravila u vezi sa stidom su daleko manje jasna i određena u odnosu na krivicu. Enuretično malo dijete koje mokri noću u krevet, ne krši jasno načelo ili usvojeno pravilo, (poput religijskih knjiga koje određuju koja će se ponašanja, misli i osjećanja smatrati grešnim), ali se vrlo lako može desiti da se probudi sa osjećanjem stida i pokušati to da sakrije. Stid uključuje doživljaj defektnosti i inferiornosti i duboku predstavu osobe da zbog toga što je takva, nije dostojna ljubavi i poštovanja i prema tome ne zaslužuje da pripada.
Sankcija za krivicu je kazna, a sankcija za stid je gubitak pripadanja i napuštanje.
Marko Minić
Psiholog/psihoterapeut
email: r.centarintegra@gmail.com